2. Šta apostol Pavle poučava o društvenoj distanci

Godine 2020., tokom pandemije korona virusa, preciznije KOVID-19, mnogo se govori o društvenoj distanci. Čovjek možda ne zapaža odmah da je apostol Pavle valjani primjer osobe na „društvenoj distanci“, ali istina je da je on dobar dio svog života proveo odvojen od drugih ljudi. Neke od tih odvojenosti su mu bile nametnute, a nekima je sam bio uzrok. Hajdemo malo razmotriti ovu činjenicu.

Bilo je ljudi koji su željeli Pavla ukloniti sa lice Zemlje (kao što je i on sam ranije pokušao da uništi kršćane – vidi Djela apostolska 22:1-5; 1. Tim.1:12-15). Nekoliko puta su ga istjerivali iz gradova (vidi Djela apostolska 22:22-23), organizovali su zavjere da ga ubiju (vidi Djela apostolska 23:12-15), a u Listri su mislili da su u tome i uspjeli (vidi Djela apostolska 14:19). Lažne optužbe i smirivanje naroda od strane vlasti su na kraju dovele do Pavlovog utamničenja u Rimu (vidi Djela apostolska 28:17 i dalje). Protiv njega su poduzete zakonske mjere da bi ga lišili njegovih prava i zaštite koju je uživo kao rimski građanin (vidi Djela apostolska 18:12-17). Ovome bismo mogli dodati i druge nedaće koje je Pavle trpio (vidi 2. Kor. 11:23-29). Treba zapaziti kako je i sam sotona sprečavao Pavla posjetiti crkve (vidi 1. Sol. 2:17-18).

Pored upravo pomenutih prepreka u Pavlovom društvenom životu, tu je i ono što bismo mogli nazvati njegovim dobrovoljnim odvajanjem. Sa izuzetkom Korinta i Efeza, Pavle nije dugo boravio ni u jednom drugom mjestu. Razlog? Čeznuo je evanđelje prenijeti i u druge regije, posebno u dijelove svijeta u kojima ono još uvijek nije bilo propovijedano (vidi Rim. 15:18-21). Stalno je išao dalje, čak i kada su ga pozivali da ostane.

Pavlova služba je bila internacionalna, a zbog interesa koje je imao za crkve (neke od njih je i sam osnovao), stalno je bio u pokretu, želeći da svojim darovima služi ljudima, licem-u-lice (vidi Kol. 2:1-3; 1. Sol. 2:17, 3:10). Pavlovo često odvajanje od kršćana je djelimično bilo i zbog njegove želje da ne postane isuviše dominantan u nekoj zajednici, pa da na taj način spriječi razvoj i manifestacije duhovnih darova kod drugih vjernika u crkvi. Vjerovatno je baš zbog toga slao članove tima kao što su bili Timotej i Tit, da služe umjesto njega.

Sa svim ovim na umu hajdemo se složiti oko toga da je Pavle iskusio svoju sopstvenu varijantu „društvene distance“, i to tokom dugog vremenskog perioda svog života – mnogo dužeg nego što ćemo vi i ja iskusiti za vrijeme ove pandemije. Ono što je važno zapaziti u svemu tome jeste sljedeće: Društvena distanca ni na koji način nije spriječila ili umanjila njegovu službu. Štoviše, obogatila ju je.

“¹²A hoću da znate, braćo: ovaj se moj udes pače okrenuo u napredovanje evanđelja ¹³tako da se moji okovi u Kristu razglasiše u svem pretoriju i među svima drugima, ¹⁴a većina braće u Gospodinu, ohrabrena mojim okovima, još se više usuđuje neustrašivo zboriti Riječ” (Fil. 1:12-14).

Pored svih zabrana i restrikcija Pavlovog društvenog života, u posljednjih 2000 godina nijedan drugi čovjek nije imao tako velik uticaj na svete kao on. Objašnjenje takvog uspjeha nalazi se u sljedećem: Pavle je prioritet stavljao na svoje kolege apostole.

„³De pronađite, braćo, između sebe sedam muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti. Njih ćemo postaviti nad ovom službom, ⁴a mi ćemo se posvetiti molitvi i posluživanju Riječi.” (Djela apostolska 6:3-4)

Pomenuti prioriteti – molitva i služba Riječi –tokom vremena se nisu mijenjali. Načini i mehanizmi po kojima se evanđelje nosilo i nosi ljudima se mijenjalo i mijenjaće se (i treba da se mijenja). I kada je Pavle bio ograničen zatvorskim zidovima, njegovi prioriteti su bili molitva i služba Riječi. On je širio evanđelje gdje god se nalazio, pa i u zatvoru (vidi Djela apostolska 16:23-40; Filipljanima 4:21-23; Filemonu 1:10-11). Novim vjernicima i nedavno osnovanim crkvama Pavle je stalno pisao (najmanje tri pisma Korinćanima – vidi 1. Kor. 5:9), tumačio je ispravne doktrine (Rimljanima), ukazivao na lažne doktrine (Galaćanima) i na bezbožan život (1. Korinćanima). Pavlov molitveni život tjera mnoge od nas da se postide. On je znao što se događa u lokalnim crkvama. Bio je upoznat sa njihovim borbama, teškoćama i iskušenjima. Poznavao je svete i njihova mala zajedništva, čak i one u crkvama koje nikada nije posjetio (vidi Rim. 16). Tražio je da se mole za njega (vidi Rim. 15:30-33; Efežanima 6:19-20). Povrh svega, slao je suradnike da vide kako je kršćanima (vidi 2. Kor. 7:4-16, 8:6-24).

Pavlova služba uopšte nije bila ograničena zbog toga što je on bio ograničen na socijalnu udaljenost, ili kako se to danas popularno kaže „društvenu distancu“. Naprotiv, njegova je služba bila značajno uvećana budući da, kao i crkva prije gotovo 2000 godina, i mi danas u rukama imamo njegova poučavanja, ohrabrenja, upozorenja i molitve. Kako je Pavle postigao sve to što je postigao? Pa svojom posvećenošću molitvi i službi Riječi, mada nije imao ni izdavače, ni knjižare, ni novine, ni radio, ni TV, ni internet, ni Facebook, ni Twitter. Da bi njegovo pismo negdje stiglo, u najboljem slučaju bi prošlo nekoliko dana. Drugim riječima, u Pavlovo vrijeme komunikacija nije bila laka, a ipak...

Uz mnogobrojne društvene mreže i medije koji nama danas stoje na raspolaganju, koliko su samo veće naše mogućnosti, ali i odgovornosti. Poput Pavla, hajdemo onda i mi ovu našu današnju društvenu distancu iskoristiti na slavu Bogu i na dobro njegovim ljudima. Pavlovim riječima rečeno: nemamo izgovora.