10. Egzegetski komentar 1. Ivanova 2,28-2;3,10
Građa
Kao što smo spomenuli u uvodu u prethodni odjeljak, problem je dokučiti gdje ovaj odjeljak počinje: s 2,28, 2,29 ili 3,1. Ukoliko ovaj odjeljak počinje s 2,28, to omogućuje da tri oslovljavanja čitatelja kao »Dječice« (2,12, 2,18, 2,28) stoje paralelno, tako da je ovo najlogičnije rješenje.
Isto tako, problem je dokučiti gdje ovaj odjeljak završava, a tumači najčešće predlažu da završava s 3,3, 3,10 i 3,12. Najbolji izbor između ovih je 3,10, jer posljednja dva stiha odjeljka, 3,9-10, tvore inkluziju s prva dva, 2,28-29, jer ponavljaju mnogo zajedničkih tema: ostajanje ili prebivanje, Bog kao otac, vršenje pravednosti (2,29) nasuprot ne vršenja pravednosti (3,10), te očitovanja Sina Božjega (2,28) u usporedbi s očitovanjem Božje djece (3,10).
Unutar ovoga odjeljka, cijeli odlomak 3,1-3 je umetak u kojemu autor razmišlja o tome što označava Božje očinstvo, što je tema koju je već spomenuo na kraju 2,29. Tijek argumenta potom se ponovno vraća u 3,4, koji stoji u opreci s 2,29.
2,28 I sad, dječice, ostanite u njemu, da bismo kada se pojavi imali pouzdanje i ne ustuknemo od njega posramljeni kada se vrati.
Sažetak
Prethodni stih (2,27) autor je napisao kako bi ohrabrio svoje čitatelje. Sada, kada govori o Isusovu drugom dolasku (kada se on vrati), autor prelazi s ohrabrenja na poticaj. Ivan želi da njegovi čitatelji (koje je oslovio kao dječicu) ostanu u apostolskom učenju o Isusu (njemu) tako da bi kada se Isus vrati (kada se vrati) oni imali pouzdanje i ne ustuknuli od njega posramljeni.
Egzegetski detalji
Značenje kaiV nu'n (kai nun, »i sad«) na početku 2,28. Fraza kaiV nu'n (kai nun) ovdje služi kao prijelaz između odjeljaka tako što spaja narednu građu s prethodnom. Ista fraza na sličan način se koristi u 1. Ivanovoj 2,18. Uporaba u ovome stihu u određenom smislu ima ulogu sažetka, te poput prethodne uporabe u 2,18 nastavlja upućivanje na »posljednji čas« na početku 2,18. Isto tako, ne smijemo previdjeti eshatološku napomenu o blizini: budući da kršćani već žive u »posljednjim danima« (da posudimo terminologiju od drugih novozavjetnih pisaca,270 iz toga slijedi da je dokončanje povijesti blizu, a vjernici bi trebali živjeti kao da bi se Isus Krist mogao ponovno pojaviti svakoga trenutka. Kasnije upućivanje na paruziju u ovome stihu potvrđuje da fraza kaiV nu'n (kai nun) zbilja predlaže povezivanje 2,18 s eshatološkim prizvucima toga stiha.
Način menete (menete, »ostati«) u 2,28. Ponovno, kao što je slučaj na kraju 1. Ivanove 2,27, glagol menete (menete) može se protumačiti kao da je u indikativu (»I sada, dječice, vi ostajete u njemu«) ili kao da je u imperativu (»I sada, dječice, ostanite u njemu«). U 2,27 odlučili smo se za indikativ zato što je autor pokušavao ohrabriti svoje čitatelje da oni zbilja posjeduju vječni život, ali i zato što indikativ na kraju 2,27 donosi ravnotežu upućivanju na »pomazanje« koje ostaje u vjernicima na početku toga stiha. Međutim, povratkom na eshatološku napomenu u 2,28 koja je uvedena u 2,18, autor prelazi s ohrabrenja na poticaj. U vrijeme kada im piše, čitatelji još uvijek »ostaju« jer još nisu prihvatili krivovjerni nauk protivnika. No sada autor želi predusresti mogućnost njihova napuštanja svjetočanstva apostola kao očevidaca o Isusu i prihvaćanja učenja protivnika u budućnosti, tako da ovaj odjeljak počinje poticajem čitateljima da »ostanu« u Kristu. To znači da bismo menete (menete) u ovome stihu trebali protumačiti kao imperativ a ne kao indikativ, a ovo gledište još je vjerojatnije zato što iza ovoga glagola slijedi Jina-rečenica koja izriče svrhu poticanja: kako bi u vrijeme paruzije kada se Isus Krist objavi, čitatelji imali pouzdanje i ne bi ustuknuli od njega posramljeni kada se on pojavi. Malatesta ističe da od svih poticaja u Prvoj Ivanovoj, ovo je jedini koji »ohrabruje stav koji je izavno usmjeren prema Kristu«, premda Smalley ističe da je poziv u 2,6 da »živimo onako kako je Isus živio« veoma sličan.271
Još jednom u suprotstavljenom okviru Ivanove misli,272 postoje samo dvije mogućnosti, kao što postoje samo dvije mogućnosti u Ivanu 3,18-21, što je ključni odjeljak za razumijevanje ovoga odlomka u Prvoj Ivanovoj. Svaki onaj koji ne 'ostaje' time pokazuje da svako njegovo ispovijedanje je lažno i nije pravi vjernik.273
Na što se odnosi ejn aujtw'/ (en autw, »u njemu«) u 2,28. Premda nekoliko tumača smatra da se sve tri zamjenice trećega lica u ovom stihu odnose na Boga, većina misli da se odnose na Isusa Krista.274 To je ipak puno vjerojatnije zbog spominjanja paruzije na kraju stiha i povezivanja s 2,18. To nadalje potvrđuje Ivanova uporaba glagola fanerovw (fanerow, »pojavljujem se/otkrivam/očitujem«), koji se koristi još 17 puta u Novom zavjetu. Od toga, 10 se odnosi na Isusa Krista i ni jedan se ne odnosi na Boga.
Značenje ejavn (ean, »kada«) u 2,28. U ovom kontekstu, ejavn ne označava neizvjesnost hoće li se Krist vratiti ili neće, već neizvjesnost točnoga vremena kada će se to dogoditi. U vremenu Koiné grčkog, ejavn (ean) je mogao značiti »kada« ili »kada god« i bio je ekvivalent veznika o{tan (Jotan).275 To značenje ima u Ivanu 12,32 i 14,3. Prema tome, ovdje bismo tu frazu trebali prevesti: »tako da kada se on pojavi ….«
Uporaba glagola fanerovw (fanerow, »pojavljujem se/otkrivam/očitujem«) i Ivanova teologija. U 17 navrata kada se glagol fanerovw (fanerow) koristi u Ivanovom Evanđelju i u njegovim poslanicama, 10 se odnose na Isusa Krista, ali ni jedan se ne odnosi na Boga. To je dosljedno s Ivanovom teologijom, u kojoj ljudi nikada nisu vidjeli Boga osim u tome što je objavljen u osobi njegova Sina Isusa Krista (usp. Ivan 1,18).
Značaj igre riječi u 2,28 između parrhsivan (parrhsian, »pouzdanje«) i parousiva/ (parousia, »dolazak«; što NET Biblija prevodi kao »kada se on vrati«). Izraz parousiva/ (parousia) javlja se u Novom zavjetu u netehničkom smislu kada se govori o nečijem dolasku općenito (1. Kor 16,17). Ipak, puno češće se koristi kako bi se označio dolazak Isusa Krista na kraju vremena (Mt 24,3; 1. Kor 15,23; 1. Sol 4,15; 2. Sol 2,1; Jak 5,7-8; 2. Pt 3,4).276 Ovo je jedini put da se riječ parousiva/ (parousia) javlja u Ivanovim spisima, ali njezinu uporabu u ovom stihu vjerojatno objašnjava igra riječi između parrhsivan (parrhsian) i parousiva/ (parousia). Po svemu sudeći, to je bila namjerna igra riječi koja predlaže kako će vjernici moći odgovoriti prilikom povratka Isusa Krista: oni neće ustuknuti od njega posramljeni, nego će imati pouzdanje stati ispred njega. Riječ parrhsiva (parrhsia) koristi se četiri puta u Prvoj Ivanovoj, a uvijek se odnosi na pouzdanje koje vjernik ima pred Bogom ili Božjim Sinom: na sudu (ovdje i u 4,17), prilikom iznošenja molbi (5,14) ili u kontekstu obje prethodne ideje (3,21).277 Suprotnost vjernikovu ponašanju prikazano je i u Ivanu 3,17-21 (posebno u s. 19) i u Otkrivenju 6,15-17 gdje su oni koji nisu vjernici prilikom Isusova povratka ustuknuli posramljeni i pokušavali se sakriti. Da se to ne odnosi samo na osjećaje posramljenosti možemo vidjeti kada usporedimo upravo spomenuta dva odlomka, gdje se govori o pravoj Kristovoj osudi.278 Brown predlaže da su se protivnici separatisti, koji su umanjivali potrebu za pravilnim ponašanjem, pozivali na Četvrto Evanđelje s njegovom ostvarenom eshatologijom i naglaskom na sadašnjosti a ne na budućoj osudi (usp. Ivan 3,18-21) kako bi opravdali svoja gledišta.279 U tome slučaju, autorovo spominjanje Kristova povratka u ovome stihu služilo bi kao podsjetnik da će i kršćani i nekršćani u budućnosti odgovarati za svoje moralno ponašanje.280
2,29 Ako znate da je on pravedan, znate da je svaki koji čini što je pravedno od Boga rođen.
Sažetak
Ako-rečenica na početku ne bavi se time je li Isus pravedan ili nije, već jesu li čitatelji toga pisma shvatili tu činjenicu. Izjava on (je) pravedan odnosi se na Isusa (usp. 2,1). Ovdje se odražava očekivanje da će svi oni ljudi koji su zbilja Božja djeca (od Boga rođen) prakticirati pravednost. Za autora Prve Ivanove, ponašanje je ključ za određivanje očinstva.
Egzegetski detalji
Značenje pogodbene konstrukcije s ejavn (ean, »ako«) + konjunktiv u 2,29. Glagol koji pobliže opisuje ejavn (ean) je eijdh'te (eidhte), glagol u konjunktivu, a ne ejstin (estin), glagol u indikativu. Prema tome, pogodbena fraza treće vrste ne odnosi se na to je li Isus281 pravedan ili nije, nego na to jesu li shvatili da je Isus pravedan. Nesigurnost se ne tiče činjenice Isusove pravednosti, već poznavanja te činjenice od strane čitatelja.
Značenje divkaio" (dikaios, »pravedan«) u 2,29 i u Ivanovoj teologiji općenito. Ova riječ javlja se 3 puta u Evanđelju po Ivanu (5,30, 7,24 i 17,25) i 6 puta u Prvoj Ivanovoj (1,9, 2,1, 2,29, 3,7 [2x] te 3,12). Od uporaba u Evanđelju po Ivanu, jedna se odnosi na samoga Isusa (5,30), jedna na ljude (7,24), a jedna na Boga Oca (17,25). U Prvoj Ivanovoj, jedna od uporaba odnosi se na Boga (1,9), tri se odnose na Isusa Krista (2,1, ovdje u 2,29, i druga uporaba u 3,7), jedna se odnosi na ljude (prva uporaba u 3,7), a jedna se odnosi na djela (Abelova pravedna djela u 3,12). Kada se koristi u odnosu na ljude ili njihova djela, riječ označava pravednost ili pravedno ponašanje, posebno ono koje se očituje u poslušnosti prema Bogu.282 Riječ se koristi na taj način u 1. Ivanovoj 3,7 i 3,12. Kada se koristi za Boga ili Isusa Krista, pojam pravednosti ili pravde uključuje suprotstavljanje grijehu, ali to nije bez oproštenja i milosrđa, a može uključivati čak i uklanjanje grijeha. Bog je taj koji oprašta vjerniku koji griješi u 1,9, a Isus Krist je taj koji posreduje za vjernike koji griješe u 2,1. Ovdje u 2,29 Isus Krist283 je opisan kao pravedan, a vjernici bi se također trebali ponašati pravedno kao što se on ponašao. Autor ponovno naglašava da je za kršćanina važno etičko ponašanje, nasuprot učenju protivnika, koji su ravnodušni u pogledu morala, te su tvrdili da kršćaninu nije važan čovjekov moral ili etičko ponašanje.
Glagolski način ginwvskete (ginwskete, »vi znate«) u 2,29b. Po svome obliku, glagolski način glagola ginwvskete (ginwskete) ovdje se može protumačiti kao indikativ ili kao imperativ. Ovdje je ovaj glagol bolje razumjeti kao indikativ, jer u Prvoj Ivanovoj »znanje« je nešto što osoba ima (tj. posjeduje) kao posljedica toga što je vjernik (2,3, 2,5, 2,20, 2,21, 3,16, 3,19, 3,24, 4,2. 4,13, 5,2) a ne nešto na što nekoga treba poticati. Promjena glagola od oi\da (oida) u 2:29a na ginwvskw (ginwskw) u 2,29b, oba sa značenjem »znati«, još je jedan primjer Ivanove stilističke raznovrsnosti: autor mijenja riječi koje su sinonimi iz stilističkih razloga bez vidljive razlike u značenju.
Značenje veznika kaiv (kai, koji NET Biblija prevodi kao »također«) u 2,29. Premda se često prevodi kao »i«, kaiv (kai) je ovdje najbolje protumačiti kao adjunkt, sa značenjem »također«, »isto tako« ili »jednako«.284 To je u skladu sa shvaćanjem ginwvskete (ginwskete) kao indikativa, a kao posljedicu ima značenje: »Ako znate da je on pravedan, jednako tako znajte da je svaki onaj koji čini što je pravedno rođen od njega.«
Na što se odnosi (podrazumijevani) subjekt glagola ejstin (estin, »on je«) u 2,29a. Ponovno se susrećemo s pitanjem govori li ovdje autor o Bogu Ocu ili o Isusu Kristu. U 2,28 bile su tri uporabe zamjenice aujtov" (autos), i sve su se odnosile na Isusa Krista.285 Postoji još jedna uporaba zamjenice aujtov" (autos) u drugoj polovici ovoga stiha, koja je također nejasna.286 Potom postoji jasno upućivanje na Boga Oca u 3,1, tako da se u ovome slučaju može odnositi na Isusa u 2,28 ili na Boga Oca u 3,1. U svome komentaru na ovaj stih, R. Brown usput dodaje: »Autorova povremena uporaba vlastitog imena bila bi veoma korisna! Pitamo se odražava li autor židovsko oklijevanje u korištenju božanskih imena.«287
Brownov prijedlog predstavlja jedno od mogućih objašnjenja nejasnoće koja okružuje mnoge zamjenice u Prvoj Ivanovoj. Još jedna je to što naš autor vidi takvu blisku vezu između Isusa Krista i Boga Oca da nije uvijek zainteresiran razlikovati ih.
Međutim, čini se najboljim protumačiti da se podrazmijevani subjekt glagola ejstin (estin) ovdje odnosi na Isusa Krista, i to iz sljedećih razloga: (a) u 2,1 bila je jasno upućivanje na Isusa Krista kao »pravednoga« (divkaio"); (b) u prethodnom stihu, 2,28, tri uporabe zamjenice aujtov" (autos) odnose se na Krista, jer se spominje njegova paruzija (drugi dolazak); (c) smisao usporedbe u 2,29 je taj da se vjernici ponašaju poput onoga koji se i sam ponašao pravedno, što se može odnositi jedino na Isusov zemaljski život i službu, što autor opetovano naglašava kroz cijelu Prvu Ivanovu; i konačno (d) 2,29 ima blisku paralelu u 3,7, gdje je zamjenica ejkei'no" (ekeinos, doslovno »onaj«) i koja se mora odnositi na Isusa Krista (usp. 2,6).
Na što se odnosi aujtou' (autou, »od njega«) u 2,29b. Još jedanput nije jasno odnosi li se aujtou' (autou) na Boga Oca ili Isusa Krista. Iz gornje rasprave mogli bismo zaključiti se se najvjerojatnije upućuje na Isusa Krista, budući da je subjekta ejstin (estin, »on je«) u 2,29a najbolje razumjeti kao Isusa.288 Međutim, u narednom stihu 3,1, nalazi se jasno upućivanje na Boga Oca, koji je opisan kao oJ pathvr (Jo pathr, »otac«). Uz to, iz Ivanove teologije trebali bismo zapaziti da se izraz ejx aujtou' gegevnnhtai (ex autou gegennhtai, »rođen od njega«) u Ivanovoj literaturi po običaju odnosi na Boga (Ivan 1,13, 1. Ivanova 3,9, 4,7, 5,1, 5,4, 5,18) i nikada se ne odnosi jasno na Isusa. To snažno govori u prilog da se i ovdje odnosi na Boga Oca, iako po svemu sudeći čini vrlo nagao prijelaz iz upućivanja na Isusa u prvoj polovici stiha.289 Možda ovdje zapravo postoji neka uzajamna promjenjivost između Oca i Sina, a to je svakako moguće unutar Ivanove kristoloije.290
Značenje gegevnnhtai (gegennhtai, »začet«) u 2,29. Za prevoditelje glagol gennavw (gennaw, leksički oblik glagola) predstavlja problem: treba li se pasiv prevesti kao »biti začet« (djelo muškoga roditelja«)291 ili »biti rođen« (kao u ženskoga roditelja)?292 Pojedini suvremeni prijevodi (rsv, nrsv, nasb, niv) have odlučili su se z apotonje, dok slika izražena u 3,9 jasno se odnosi na radnju muškoga roditelja u začinjanju, tako da je ovdje bolji izbor »začeti«. Pa ipak, ovaj izraz većini suvremenih čitatelja čini se arhaičnim, pa čak bi mogao dovesti do zabune o nekoj vrsti »začetka« na metafizičkom nivou. U suvremenom američkom engleskom glagol »to father [a child]« [postati ocem djetetu] odražava značenje na adekvatan način. Ukoliko se čini da je ta slika hrabro antromoformistička, prenosi se još i dalje po autoru u 1. Ivanovoj 3,9 (vidi dolje). Ujedno je važno istaknuti da se iza Ivana 1,13 nalazi slična slika.
3,1 (Gledajte koliku nam je ljubav Otac iskazao, da se zovemo djeca Božja—a to i jesmo! Zato ne poznaje svijet nas jer njega nije uznao.
Sažetak
Ovaj stih počinje umetnuti komentar koji se proteže do kraja 3,3. Autor vjernike naziva djecom Božjom. Grčka riječ prevedena kao djeca javlja se još u 1. Ivanovoj 3,2; 3,10 i 5,2. Srodna grčka riječ, dječica, javlja se u 1. Ivanovoj 2,1; 2,12; 2,28; 3,7; 4,4 i 5,21. Ivan 1,12 je važan stih za razumijevanje značenja ove fraze. Ivan nikada ne koristi riječ »sin« kada govori o vjerniku, kao što to čini Pavao. Ivan riječ »sin« koristi isključivo za Isusa, jer je »Sin Božji« jedinstven opis Isusa. Ivan vjernike naziva »djecom Božjom«.
Ovaj stih tvrdi da je način na koji svijet postupa prema vjernicima odraz i posljedica njegova postupanja prema samome Isusu (jer njega nije uznao). Kao što je bilo postupano prema Gospodaru, tako će biti i njegovim slugama.
Egzegetski detalji
Značenje i{na (Jina, »da«) u 3,1. Hina-rečenicu najbolje je protumačiti kao epegzegetsku ili objasnidbenu rečenicu, koja pojašnjava ljubav (ajgavphn, agaphn) koju je Otac dao vjernicima.293 Premda je moguće da Jina označava posljedicu, uporaba potaphvn (potaphn, »kakvu«) u pobližem opisivanju ajgavphn (agaphn) daje do znanja da će ideja »ljubavi« biti kasnije pojašnjenja u narednom kontekstu. Ovu kvalifikaciju daje epegzegetska Jina-rečenica. Ovu vrstu ljubavi je Bog dao vjernicima: da ih naziva svojom djecom. Sličnu ideju izražava Ivan 1,12.
Značenje tevkna (tekna, »djeca«) u 3,1. Ovo je prva od četiri uporabe ove riječi u 1. Ivanovoj (također u 3,2; 3,10 i 5,2).294 Ovaj izraz koristi se za »Božju djecu« u Ivanu 1,12 i 11,52 (oba su značajna za uporabu ovdje u Prvoj Ivanovoj) i u sve četiri uporabe u Prvoj Ivanovoj.
Uporaba imenice tevkna (tekna, »djeca«) i uiJov" (Juios, »sin«) u Ivanovoj teologiji. Premda Pavao koristi i tevkna (tekna) i uiJov" (Juios) kada govori o kršćanima kao o Božjoj djeci, Ivan nikada ne koristi uiJov" (Juios) za kršćane već to rezervira isključivo za Isusa kao Sina (uiJov", Juios) Božjega. Tevkna (tekna) tako postaje tehnički Ivanov izraz za božansko sinovstvo vjernika. Ponekad se koristi gotovo međusobno zamjenjivo s paidivon (paidion), kao što je slučaj u Prvoj Ivanovoj 2,12. 14. Diminutivni oblik teknivon (teknion) također se često javlja u Ivanovoj literaturi.295 Predodžba koju autor ovdje koristi kako bi opisao Božji odnos prema vjernicima, kao oca prema djeci, s jedne strane pokazuje prema Božjoj osobnoj, odnosnoj, privrženoj naravi. S druge strane, ona definira status kršćaninâ: oni su članovi njegova kućanstva.296
Značaj indikativa u posljednjoj rečenici 3,1a, kaiV ejsmevn (kai esmen, »a to [i] jesmo«). Indikativ znači da i{na (Jina) ne utječe na značenje glagola ejsmevn (esmen) na kraju 3,1a, te da on ne spada u Jina-rečenicu, jer bi to zahtijevalo konjunktiv. Kada bi glagol ejsmevn (esmen) bio konjunktiv, značenje rečenice bilo bi: »da bismo se trebali zvati djeca Božja i biti (djeca Božja)….« Budući da je ejsmevn (esmen) indikativ, rečenica glasi: »da bismo se trebali zvati djeca Božja, a to [i] jesmo [djeca Božja]….«
Značenje diaV tou'to (dia touto, »zato«) kojim počinje 3,1b i Ivanova uporaba diaV tou'to (dia touto). S leksičke strane, jasno je da ova fraza označava razlog, ali nije jasno odnosi li se tou'to (touto) na ono što slijedi, ono što prethodi ili oboje (kao što je slučaj s ejn tou'to (en touto) frazama koje nalazimo posvuda u Prvoj Ivanovoj). Izraz diaV tou'to (dia touto) javlja se 15 puta u Evanđelju po Ivanu, tako da izranja jedan obrazac koji je toliko dosljedan da je najvjerojatnije ključ uporabe u ovome stihu. Šest puta u Evanđelju po Ivanu (5,16; 5,18; 8,47; 10,17; 12,18; 12,39) fraza se odnosi na ono što slijedi, a u svakome od ovih slučajeva iza toga slijedi epegzegetska Joti-rečenica. Devet puta u Evanđelju po Ivanu (1,31; 6,65; 7,21-22; 9,23; 12,27; 13,11; 15,19; 16,15; 19,11) ova fraza odnosi se na ono što prethodi, a ni u jednoj od tih javljanja ne slijedi je Joti-rečenica.
Fraza diaV tou'to (dia touto) u Ivanovim poslanicama koristi se tri puta. U dva navrata (1. Iv 4,5; 3. Iv 10) ne slijedi je Joti-rečenica, tako da bi se prema obrascu koji zapažamo u Četvrtom Evanđelju diaV tou'to (dia touto) trebala odnositi na ono što prethodi. Ovdje u 3,1 iza nje slijedi epegzegetska Joti-rečenica, tako da bi se diaV tou'to (dia touto) trebala (osim ako je ovo jedina iznimka u Evanđelju po Ivanu i u Ivanovim poslanicama) odnositi na ono što slijedi, odnosno, na samu Joti-rečenicu. Prema tome, to objašnjava razlog (Joti = »jer«) zašto svijet ne prepoznaje kršćane.297
Na što se odnosi aujtovn (auton, »njega«) u 3,1. Ponovno nailazimo na isti problem sa značenjem zamjenice trećega lica. Može se odnositi na Boga Oca ili na Isusa Krista, ali zato što se Otac jasno spominje u 3,1a a Bog se spominje u 3,2a, aujtovn u 3,1b bolje je razumjeti da se odnosi na Boga Oca. Međutim, važno je upamtiti da Ivanova kristologija povezuje Isusa s Bogom, tako da je moguće da je u autorovu umu postajala veoma mala razlika.298
3,2 Dragi prijatelji, sada smo djeca Božja, a što ćemo biti, još se nije očitovalo. Ali znamo: kad se to očituje, bit ćemo mu slični, jer ćemo ga vidjeti onakva kakav jest.
Sažetak
Prema 2,19 protivnici su se očitovali kao antikristi sada. Što će vjernici biti otkrit će se kasnije: što ćemo biti, još se nije očitovalo. U svjetlu upućivanja na Isusov drugi dolazak u 2,28, to je vjerojatno vrijeme kada će se očitovati pravi karakter vjernika—vrijeme kada će oni bit mu slični.
Egzegetski detalji
Subjekt pasivnoga glagola ejfanerwvqh (efanerwqh, »očitovalo«) u 3,2. Subjekt trećega lica jednine pasivnoga glagola ejfanerwvqh (efanerwqe) u 3,2 je naredna rečenica tiv ejsovmeqa (ti esomeqa): »Ljubljeni, sada smo djeca Božja, a što ćemo biti, još se nije očitovalo«. Protivnici su se očitovali kao antikristi sada (2,19). Što će vjernici biti očitovat će se kasnije. U svjetlu spominjanja paruzije (drugog dolaska) u 2,28, čini se vjerojatnim da autor govori o eshatološkom otkrivenju pravoga karaktera vjernika koji je još uvijek u budućnosti u vrijeme pisanja.
Odnos 3,2b prema 3,2a. Po svemu sudeći, najbolje je uzeti da se radi o anakolutu,299 premda bizantski tekst, zajedno sa starosirijskom Pešitom, bohairitskim koptskim i nekim rukopisima sahidskog koptskog, dodaju veznik dev (de) ispred o{ti (Joti) u 1. Ivanovoj 3,2b. To jamačno ne predstavlja izvorno čitanje, ali vjerojatno odražava sklonost pisara koji su prepisivali tekst da odnos između 3,2a i 3,2b smatraju adversativnim300. To je pak točno razumijevanje odnosa između rečenica s logičkog stajališta: »a što ćemo biti, još se nije očitovalo. Ali znamo: kad se to očituje, bit ćemo mu slični«.
Značenje ejavn (ean, često »ako«; prema prijevodu NET Biblije »kada«) u 3,2b. Kao što je slučaj u 1. Ivanovoj 2,28, ejavn (ean) ne označava neizvjesnost hoće li se to očitovati ili neće, nego neizvjesnost kada će se taj događaj točno dogoditi. Prema tome, tu frazu bismo ovdje trebali prevesti: »znamo da kada se to očituje, bit ćemo mu slični«.
Značenje prvog o{ti (Joti) u 3,2b. Prvi o{ti (Joti) u 3,2 slijedi iza oi[damen (oidamen, »znamo«), glagola percepcije, a uvodi nas u rečenicu upravnog govora koja pobliže opisuje sadržaj onoga što vjernici znaju: »da kada se to očituje, bit ćemo mu slični«.
Značenje drugoga o{ti (Joti) u 3,2b. Drugi o{ti (Joti) u 3,2 slijedi iza ejsovmeqa (esomeqa, »bit ćemo«) i najbolje ga je protumačiti kao uzročni veznik, koji pruža razlog zašto će vjernici biti poput Boga: »bit ćemo mu slični, jer ćemo ga vidjeti onakva kakav jest«. To možemo objasniti na dva načina: (a) vjernici će zbilja postati sličniji Bogu nego što su sada, a to će postići tako što će vidjeti Boga onakvoga kakav on doista jest; ili (b) vjernici će shvatiti da su već slični Bogu, ali to nisu shvaćali dok ga ne vide onakvoga kakav jest. Tumač koji vidi snažan naglasak na realiziranoj eshatologiji u Evanđelju po Ivanu i Ivanovim poslanicama vjerojatno će se odlučiti za drugo gledište, jer ono umanjuje razliku između onoga što vjernici već sada jesu u sadašnjem vremenu i onoga što će oni postati u sljedećem. Međutim, u svjetlu izjave u 3,2a da »što ćemo biti još se nije očitovalo« i zbog upućivanja na Kristovu paruziju (drugi dolazak) u 2,28, čini se da autor želi razlikovati između sadašnjega stanja vjernikâ i onoga kakvi će oni biti u budućnosti. Prema tome, prvo gledište je vjerojatnije: da će vjernici zbilja postati sličniji Bogu nego što su sada, kao posljedica toga što će ga vidjeti onakva kakav on zbilja jest.
(Podrazumijevani) subjekt glagola fanerwqh'/ (fanerwqh, »očitovalo«) u 3,2. Mnogi smatraju da se subjekt (»on« ili »to«) glagola fanerwqh'/ (fanerwqh) odnosi na Isusa Krista, jer se isti glagol koristi u 1. Ivanovoj 2,28 kada se govori o paruziji (drugom dolasku). Ipak, u neposrednom kontekstu bolju analogiju nalazimo u ejfanerwvqh tiv ejsovmeqa (efanerwqh ti esomeqa) u 3,2a. Tamo je rečenica tiv ejsovmeqa (ti esomeqa) subjekt pasivnoga glagola: »što ćemo biti još se nije očitovalo«.301 S gramatičkoga stajališta, više smisla ima ako podrazumijevani subjekt fanerwqh'/ (fanerwqh) protumačimo kao »to« nego kao »on«, te da se odnosi na prethodnu rečenicu tiv ejsovmeqa (ti esomeqa) u 3,2a. U tome kontekstu to itekako ima smisla: »Ljubljeni, sada smo djeca Božja, a što ćemo biti, još se nije očitovalo. Znamo: kad se to očituje, bit ćemo mu slični, jer ćemo ga vidjeti onakva kakav jest«.302 To naglašava kontrast u stihu između sadašnjega stanja (»još se nije očitovalo«) i budućega stanja (»očituje [se]«) vjernikâ, a to će se naravno dogoditi prilikom paruzije (drugoga dolaska). Moguće je lako da uporaba istoga pasivnog glagola ovdje (fanerovw, fanerow) treba čitatelju dozvati u sjećanje paruziju spomenutu u 2,28.
Na što se odnosi aujtw// (autw, »njemu«) i aujtovn (auton, »njega«) u 3,2b. Ponovno je teško prepoznati na što se odnose ove zamjenice; mogli bismo dokazati da se odnose na Boga Oca ili na Isusa Krista. A tu je i sklonost Ivanove kristologije ka nerazlikovanju između njih dvojice.303 Međutim, vjerojatnije je da se obje zamjenice trećeg lica u 1. Ivanovoj 3,2b odnose na Boga Oca iz dva razloga: (a) U narednom stihu (3,3) gdje se jasno govori o zemaljskom životu i službi Isusa Krista, zamjenica koja se koristi za Isusa je ejkei'no" (ekeinos, doslovno »onaj«) a ne aujtov" (autos). (b) Kao što smo objasnili u prethodnom odjeljku, podrazumijevani subjekt glagola fanerwqh'/ (fanerwqh) bolje je uzeti kao »to« nego kao »on«, tako da se odnosi na prethodnu rečenicu tiv ejsovmeqa (ti esomeqa, »što ćemo biti«) u 3,2a. Dakle, tema 3,2 je »kakvi će vjernici biti«, a s razloga što 3,2a tvrdi da su vjernici sada Božja djeca, iz toga slijedi da će vjernici biti poput Boga njihova Oca u budućnosti. To nadalje podržava to što se u 3,1 spominjanje »Otac«.
Ideja da će vjernici vidjeti Boga prisutna je u nekoliko starozavjetnih tekstova poput Ps 11,7; 17,15; 42,1-5, tako da je primarna pozadina ove predodžbe vjerojatno židovska, premda se, prema C. H. Doddu, ideju »gledanja Boga« može pronaći i u gnostičkoj mistici .304 Međutim, Ivan 17,24 u Isusovom pozdravnom govoru, daje nam još neposredniju pozadinu ideje da će vjernici vidjeti Boga: »Oče, htio bih da oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da promatraju slavu koju si mi dao, jer si me ljubio prije postanka svijeta.«305
3,3 I tko god je položio ovu nadu u njega, čisti se kao što je Isus čist.)
Sažetak
Od svakoga vjernika, zbog toga što je položio ovu nadu u njega, očekuje se da se čisti kao što je Isus čist, odnosno, da se odvoji od grijeha i živi moralno čistim životom kakvime je Isus živio. Sigurnost iz prethodnog stiha, da će vjernici »vidjeti ga onakva kakav jest«, ima moralne i etičke implikacije na njihovo ponašanje u sadašnjem životu. Kao što je Bultmann točno istaknuo, prizvuci opomene očiti su u ovome stihu, premda je ogrnut u »indikativan« jezik.306
Egzegetski detalji
Na što se odnosi aujtw'/ (autw, »njemu«) u 3,3. Još jednom nailazimo na poznati problem prepoznavanja odnosi li se zamjenica trećeg lica na Boga Oca ili na Isusa Krista. Suvremeni komentatori gotovo su podjednako podijeljeni po tome pitanju, ali upućivanje na Boga Oca (nastavljanje upućivanja iz 3,1-2) donekle je vjerojatnije. (a) U 3,3b zamjenica koristi se zamjenica ejkei'no" (ekeinos, doslovno »onaj«), a budući da se spominje čistoća života, gotovo je sigurno da se to odnosi na Isusa u njegovu zemaljskom životu i službi.307 (b) Promjena s aujtov" (autos) na ejkei'no" (ekeinos) predlaže da se prethodno odnosi na nekoga drugog a ne na Isusa, tj. na Boga Oca. (c) U prethodnom kontekstu (3,1-2) zamjenica aujtov" (autos) odnosi se na Boga.308
Na što se odnosi thVn ejlpivda tauvthn (thn elpida tauthn, »ovu nadu«) u 3,3. Ovo se može odnositi na ono što prethodi, odnosno na ljubav koju Otac gaji prema vjernicima i koju je vjernicima dao u 1. Ivanova 3,1.309 Međutim, ideja »nade« podrazumijeva nešto u budućnosti što se još nije dogodilo, dok »ljubav Božja« ima za posljedicu to što su vjernici već u sadašnjosti Božja djeca. Štoviše, izraz thVn ejlpivda tauvthn (thn elpida tauthn, »ovu nadu«) odnosi se na povezanu ideju koju nalazimo na kraju 3,2b o tome da smo poput Boga i da ga vidimo upravo onakvime kakav jest. To je nešto što se još nije očitovalo, i neće se očitovati sve do paruzije. Dakle, vjernici moraju gledati prema naprijed ka ovoj nadi i iščekivanju.
Imenica ejlpiv" (elpis, »nada«) javlja se jedino ovdje u Prvoj Ivanovoj i u Evanđelju po Ivanu, premda je uobičajena u Pavlovim spisima i u Petrovom korpusu. Jedan od razloga je taj što se Četvrto Evanđelje uglavnom usredotočuje na »ostvarenu« eshatologiju, s naglaskom na odnos koji vjernici imaju s Bogom u sadašnjosti (koji se često izražava kao »vječni život«). Isto tako, moguće je da su protivnici separatisti u Prvoj Ivanovoj još više u tome pretjerali, tvrdeći kako čovjekovo ponašanje u sadašnjosti nema nikakve posljedice na njegov odnos s Bogom u budućnosti.310 U tome slučaju, autorova napomena o vjernikovu odnosu s Bogom u budućnosti u prethodnom stihu i podsjetnik o potrebi moralnog i etičkog ponašanja u sadašnjosti ovdje u s. 3 služe kako bi se osporile protivničke tvrdnje.
Značenje aJgnivzei (Jagnizei, »čisti«) u 3,3. Glagol aJgnivzw (Jagnizw) u ovom stihu je neuobičajen, jer nije uobičajen u Novom zavjetu, a javlja se samo jedanput u Evanđelju po Ivanu, u 11,55. Čudi nas zašto autor nije uporabio uobičajeniji glagol aJgiavzw (Jagiazw), kao u Ivanu 17,19, gdje Isus moli: »Ja sebe samog posvećujem za njih da i oni budu posvećeni istinom«. Moguće je da se ova dva glagola preklapaju u značenju, tako da imamo još jedan primjer Ivanove stilske raznolikosti, ali glagol aJgnivzw (Jagnizw) koristi se u kontekstu Ivana 11,55, gdje se opisuje obredno čišćenje za Pashu, a isti glagol nalazimo u LXX-i (Izl 19,10-11; Br 8,21). U tome kontekstu, uporaba aJgnivzw (Jagnizw) čitatelje bi podsjetila da, ako imaju buduću nadu ulaska u Očevu prisutnost (»vidjeti onakva kakav jest« u 3,2), onda se moraju pripremiti tako što će već sada živjeti čistim životom, kao što je Isus živio čistim životom tijekom svoga zemaljskog života i službe.311 Time je autor htio opovrgnuti protivničke tvrdnje kako moralnost nije bitna (tj. ono što kršćanin čini u sadašnjem životu nema nikakve posljedice).
Na što se odnosi ejkei'no" (ekeinos, doslovno »onaj«; NET Biblija prevodi kao »Isus«) u 3,3. Kao što smo već spomenuli u prvome odjeljku o 1. Ivanovoj 3,3, promjena zamjenica od aujtov" (autos) na ejkeivno" (ekeinos) paralelna je s 2,6. Zamjenica ejkeivno" (ekeinos) u 1. Ivanovoj uvijek se odnosi isključivo na Isusa. Budući da se u kontekstu spominje čistoća života, gotovo je sigurno da se to odnosi na Isusa u njegovu zemaljskom životu i službi, koji služi kao primjer čistoga života koji bi vjernici trebali oponašati (jedna od glavnih tema koja se proteže kroz cijelu Prvu Ivanovu).312
3,4 Tko god počinja grijeh, čini bezakonje; grijeh je bezakonje.
Sažetak
Autor Prve Ivanove ne govori o bezakonju kao o povredi Mojsijeva zakona (o čemu Pavao govori u Rim 4,7). Ivanu »zakon« predstavlja zakon ljubavi, novu zapovijed da »ljubimo jedni druge« (Iv 13,34). Tko god čini bezakonje stavlja se u suprotnost s Tko god ostaje u njemu u 3,6, a to dvoje stoje u apsolutnom i oštrom kontrastu. Ovdje autor stoga govori o protivnicima separatistima, koji su u 1. Ivanovoj 1,8 i 10 nijekali da su krivi za grijeh ili da su ga uopće počinili. Jedini specifični grieh u cijeloj Prvoj Ivanovoj za kojega autor optužuje protivnike jest neiskazivanje ljubavi prema drugim vjernicima (3,17).
Egzegetski detalji
Na što se odnosi pa'" oJ (pas Jo) + participna konstrukcija u 3,4. Konstrukcija s pas Jo (»tko god«) karakteristična je za ovaj dio Prve Ivanove (usp. 2,29; 3,10; također 3,3; 3,6; 3,9). U kontrastu s pas Jo + participna konstrukcija u 1. Ivanovoj 3,3, pa'" oJ e[cwn (pas Jo ecwn, »tko god je«), koja se odnosi na vjernike, uporaba iste konstrukcije ovdje, pa'" oJ poiw'n thVn aJmartivan (pas Jo poiwn thn Jamartian, »tko god počinja grijeh«), odnosi se na autorove protivnike.313 Sličnu uporabu, koja govori o tome da su protivnici zanijekali Sina, nalazimo u 2,23. Ovdje je moguće da su autorovi protivnici bili ravnodušni prema grijehu, te su smatrali da čak ako i počinjaju grijeha, to nema nikakve posljedice ni veze s njihovim odnosom s Bogom. Moguće je čak da su protivnici tu tvrdnju zasnivali na Ivanovu učenju (poput 1. Iv 2,1) da je oproštenje za grijeh već sada dostupno.314 Međutim, ta sklonost protivnika ka moralnoj ravnodušnosti (pa čak i ka antinomijanizmu) nije smjela proći neosporeno.
Značenje ajnomiva (anomia, »bezakonje«) oba puta kada se koristi u 3,4. Ova grčka riječ često se prevodi kao »nepravda« ili »bezakonje«, a u LXX-i posebno se odnosila na prijestup Mojsijeva zakona. U židovskoj misli ideje grijeha (aJmartiva) i bezakonja ili nepravde (ajnomiva, anomia) često su izjednačavane zato što je grijeh uključivao kršenje Mojsijeva zakona, a tako i bezakonje. Na primjer, Psalam 51,5 LXX ova dva izraza povezuje u paraleli, a isto čini i Pavao u Rimljanima 4,7 (u citatu Ps 32,1).
Međutim, za autora to nije prekršaj Mojsijeva zakona čija je posljedica »bezakonje«, jer piše kršćanima. 'Zakon' autoru Prve Ivanove predstavlja zakon ljubavi, koji je Isus dao u novoj zapovijedi iz Ivana 13,34-35. To je zapovijed da ljubimo braću, što je jedna od glavnih tema Prve Ivanove i jedini specifični grijeh u cijelome pismu za koji su protivnici izričito optuženi (3,17).
Budući da je autor svoje protivnike već nazvao »antikristima« u 2,18, moguće je da on u njihovom nepravednom ponašanju povlačenja iz zajednice i odbijanja da ljube braću vidi sjenu apokaliptične nepravednosti posljednjih vremena (usp. 2. Sol 2,3-8).315 U Mateju 24,11-12 Isus je prorekao da će se u posljednjim vremenima podići lažni proroci (usp. 1. Iv 4,1), da će se povećati bezakonje (ajnomiva, anomia), te da »ljubav kod mnogih će ohladnjeti« (ovaj opis sasvim je sigurno pristajao autorovu prikazu protivnika u Prvoj Ivanovoj). Smalley zapaža: »Prema tome, prema piščevu mišljenju, grijeh (koji su, bez sumnje, počinjali krivovjerju skloni članovi Ivanove crkve) je konačna pobuna protiv Boga; a grješnik je onaj koji zauzima stranu zakleta neprijatelja Božjega, ali i zakleta neprijatelja njegova Sina Isusa.«316
3,5 A znate da se on pojavio da uzme grijehe, i znate da grijeha u njemu nema.
Sažetak
Autor sada podsjeća čitatelje na ono što već znaju: da je Isus došao da uzme grijehe (usp. 1. Iv 2,2). Fraza grijeha u njemu nema važna je potvrda Isusove bezgrješnosti. Autor se ovdje poziva na spoznaju za koju pretpostavlja da njegovi čitatelji dijele zajedno s njime, a to je tehnika koju često koristi u svojim poslanicama (usp. 1. Iv 2,20-21; 3,2; 4,2; 5,15; 5,18-20; 3. Iv 12). Ova spoznaja o kojoj se ovdje govori, da je Isus došao uzeti grijehe, u tolikoj mjeri je bila osnova apostolskoga propovijedanja da su čitatelji s njom sigurno bili jako dobro upoznati.
Egzegetski detalji
Na što se odnosi ejkei'no" (ekeinos, doslovno »onaj«; NET Biblija prevodi kao »Isus«) u 3,5. Iz konteksta je jasno da se odnosi na Isusa Krista, jer grčki tekst ovoga stiha doslovno glasi »onaj se očitovao da bi mogao uzeti grijehe«. U Ivanovoj misli Isus, Janje Božje, je taj koji uzima grijeh svijeta (Ivan 1,29). To je još jedna potvrda da i prethodnu uporabu zamjenice ejkei'no" (ekeinos) u 3,3b trebamo razumjeti da se odnosi na Isusa, kao što je bio slučaj u 2,6.
Značenje i{na (Jina, »da«) u 3,5. Hina-rečenica otkriva svrhu Isusove samoobjave kada se obznanio učenicima i svijetu tijekom svoga zemaljskoga života i službe: to je bilo kako bi mogao uzeti grijehe.
Na što se odnosi aujtw'/ (autw, »u njemu«) u 3,5. Svakako, aujtw'/ (autw) u 3,5b ima isto značenje kao ejkei'no" (ekeinos) u 3,5a. Dakle, ovo je još jedno upućivanje na Isusa Krista.317 Tema Isusove bezgrješnosti javlja se u Ivanu 8,46, gdje je Isus pitao svoje protivnike: »Tko će mi od vas dokazati neki grijeh?«, na što njegovi protivnici nisu dali ikakav odgovor. Istu temu Isusove bezgrješnosti autor izravno potvrđuje i ova autorova izjava. Neki predlažu da je na izbor riječi u ovoj potvrdi Isusove bezgrješnosti utjecao Izaija 53 (posebice s. 4, 5, 9, 11, 12 u LXX-i).318 S druge pak strane, Malatesta je zapazio paralelu između 3,5b i T. Judah 24,1-3, gdje u prvom stihu nalazimo izjavu »nikakva grijeha u njemu neće biti«.319
Vrijeme radnje koju opisuje ejfanerwvqh (efanerwqh, »pojavio«). Premda ne bi bilo netočno Ivanovim izrazima reći da je Isusova samoobjava došla u vrijeme njegova utjelovljenja,320 takva misao bila bi previše bliska onome što su učili autorovi protivnici. Puno je ipak vjerojatnije to da je, u skladu s autorovim naglaskom u cijeloj Prvoj Ivanovoj, Isusova samoobjava koju autor ima na umu došla prvenstveno tijekom (tj. cijelo vrijeme) njegova zemaljskog života i službe dok se objavljivao svojim učenicima i svijetu. U Četvrtom Evanđelju, 1,18 bismo mogli protumačiti na taj način—da govori o Isusovoj objavi Boga tijekom njegova zemaljskog života i službe.
3,6 Tko god ostaje u njemu, ne griješi; tko god griješi, njega nije vidio ni upoznao.
Sažetak
Ovaj stih (zajedno sa s. 9) ima puno problema, jer čini se kao da autor Prve Ivanove želi reći da pravi kršćani (tko god ostaje u njemu) ne griješi. Međutim, čak i ako ne uzmemo u obzir iskustvo (koje nam zbilja uvjerljivo daje do znanja kako pravi kršćani, barem ponekad, griješe), nalazimo autorovu vlastitu izjavu u 1. Ivanovoj 2,1 da je Isus naš zagovornik kod Oca ako netko i sagriješi. Komentatori su 1. Ivanovu 3,6 i 9 protumačili na mnogo načina. Vidi raspravu o s. 9 dolje.
Egzegetski detalji
Značenje mevnwn (menwn, »ostaje«) u 3,6. Ovdje se glagol mevnw (menw) odnosi na trajnost odnosa između Isusa i vjernika, kao što je slučaj u 1. Ivanovoj 2,27 i 2,28.321 Jasno je da se zamjenica prevedena »njemu« u frazi ejn aujtw'/ (en autw, »u njemu«) odnosi na Isusa, jer on je subjekt prethodne rasprave u s. 5.322
Značaj prezenta glagola aJmartavnei (Jamartanei, »[ne] griješi«) u 3,6. Problem u tumačenju koji je nastao uporabom prezenta glagola aJmartavnei (Jamartanei) u ovom stihu (kao i prezenta glagola poiei' [poiei, »počinja«] u 3,9) je u tome (a) što se čini da naučava bezgrješno stanje savršenstva za pravoga kršćanina, i (b) čini se kao da se suprotstavlja autorovim vlastitim izjavama u 1. Ivanovoj 2,1-2 gdje priznaje da kršćani zbilja griješe.
Jednu naširoko prihvaćenu metodu izmirivanja izjave u 2,1-2 da kršćani griješe s izjavama u 3,6 i 3,9 da ne griješe izrazio je M. Zerwick. Prema njegovu mišljenju, aorist znači »počiniti stvaran grijeh, počiniti ovaj ili onaj grijeh« dok prezent znači »biti grješnik, kao karakterno 'stanje'«.323 N. Turner u osnovi tvrdi isto što i Zerwick, da prezent glagola aJmartavnei (Jamartanei) odražava stanje (biti grješnik) dok je aorist ingresivan (početi biti grješnik, kao početni čin počinjanja ovoga ili onoga grijeha).324 Slična tumačenja možemo pronaći u brojnim gramatičkim priručnicima i komentarima.
Drugi su, pak, doveli u pitanje gledište da grčka glagolska vremena sama po sebi mogu saopćavati 'habitualno' ili stalno značenje bez daljnjega pojašnjenja u kontekstu, uključujući C. H. Dodda i Z. C. Hodgesa.325 B. Fanning je zaključio da se habitualno značenje za prezent ne može isključiti, jer postoje jasni primjeri habitualnoga prezenta u Novom zavjetu gdje druge riječi koje pojašnjavaju nisu prisutne a habitualni smisao izvodi se iz samoga konteksta.326 To znači da se habitualni prezent u 1. Ivanovoj 3,6 i 3,9. Međutim, još uvijek je istina da bi bilo puno jasnije da je autor pojačao habitualni smisao pojašnjavajući riječi ili fraze u 1. Ivanovoj 3,6. 9 ako je to htio. Doddova tvrdnja, da je oslanjanje na razlikovanje glagolskih vremena samo po sebi suptilan način komuniciranja tako važnog pitanja u autorovu argumentu, još uvijek opravdana. Štoviše, trebamo imati na umu da je autor Prve Ivanove pokazao sklonost ka izmjeni između prezenta i aorista samo iz stilskih razloga.327
Prema tome, za sada je najbolje razlikovati između »tko god počinja grijeh« u 3,4 i »tko god ostaje u njemu« u 3,6 kao apsolute u oštrom kontrastu.328 Kao što je istaknuo R. Law, autorove apsolutne izjave o bezgrješnosti vjernika ne predstavljaju »jezik smirene i odmjerene izjave, nego žestoke rasprave.«329 Autor ovdje jasno razlikuje protivnike, koji kao oni koji su ravnodušni naspram moralu omalovažavaju značaj grijeha u kršćanskome životu, od svojih čitatelja, koji kao pravi kršćani prepoznaju značaj grijeha zato što ga je Isus došao uzeti (3,5) i uništiti ga kao djelo sotone (3,8). Ovaj argument dalje je razvio S. Kubo, koji smatra da su protivnici bili gnostici koji su grijeh definirali kao neznanje.330 Smatram da protivnici nisu bili pristalice potpuno razvijenoga gnosticizma, ali slažem se s Kubom da autor razliku između njihova stajališta i stajališta pravoga kršćanina namjerno prikazuje kao suštu suprotnost.
Ovo objašnjenje još uvijek mora riješiti protuslovlje između 2,1-2 i 3,6-9, ali to ne predstavlja neku nepremostivu prepreku. Autor Prve Ivanove opetovano je pokazao sklonost da svoje ideje prikazuje suprotnostima, »ili/ili« izrazima, kako bi čitateljima istaknuo drastičan kontrast između njih samih kao pravih vjernika i protivnika kao lažnih vjernika. U 2,1-2 autor može priznati mogućnost da pravi kršćanin povremeno može griješiti, jer u ovom kontekstu želi ohrabriti svoje čitatelje da se ono što je rekao o protivnicima u prethonom kontekstu ne odnosi na njih. No, u 3,4-10, želi istaknuti apsolutnu razliku između protivnima i njegovih čitatelja, tako da govori na teoretski a ne na praktičan način tako da ne govori o povremenoj iznimci, jer bi to oslabilo njegov argument. Ipak, o opisu i naravi grijeha o kojemu se ovdje radi više ćemo reći u komentaru na 3,9.
Na što se odnosi(e) prvi i drugi aujtovn (auton, »njega [nije vidio] njega…[nije upoznao]«) u 3,6b. Budući da smo protumačili da se fraza ejn aujtw'/ (en autw, »u njemu«) na početku 3,6 odnosi na Isusa Krista na temelju povezanosti s 3,5 (vidi gore), čini se da je najvjerojatnije da se obje uporabe zamjenice aujtovn (auton) u 3,6 odnose na Isusa. Međutim, u 3. Ivanovoj 11 gotovo identičan izraz jasno se odnosi na Boga Oca: »tko čini zlo, nije vidio Boga«. Po svemu sudeći, u Ivanovoj teologiji postoji neka vrsta uzajamne zamjenjivosti kada se govori o 'gledanju' Boga samoga ili Boga onako kako se objavio u Isusu, a tu uzajamnu zamjenjivost omogućila je Isusova izjava u Ivanu 14,9, »Tko je vidio mene, vidio je i Oca«. Ako frazu u 3,6 shvatimo da se odnosi na Isusa, onda moramo protumačiti da glagol eJwvraken (Jewraken, »vidio njega«) znači »vidio ga onakva kakav zbilja jest«, jer čak i protivnici separatisti mogli su 'vidjeti' Isusa doslovno.
Značaj pa'" oJ (pas Jo) + participna konstrukcija (korištenja dvaput) u 3,6. Ova konstrukcija javlja se još i u 1. Ivanovoj 3,3 i 3,4, kao i drugdje u Prvoj Ivanovoj.331 Ovdje njezina uporaba služi kako bi se naglasio kontrast između pravoga kršćanina (»tko god ostaje u njemu«) i protivnika (»tko god griješi«), a to nadalje podržava naše razumijevanje značenja prezenta glagola aJmartavnei (Jamartanei) u 3,6, o čemu smo govorili gore.
3,7 Dječice, neka vas nitko ne zavede! Tko čini što je pravedno, pravedan je kao što je Isus pravedan.
Sažetak
Jasno je da su oni koji pokušavaju zavesti Ivanove čitatelje bili protivnici separatisti. Onaj koji živi pravedno pravedan je kao što je Isus pravedan. Ponovno, autoru ponašanje pokazuje očinstvo; kao što kaže Smalley: »bliska povezanost između teologije i etike stalna je stalno je obilježje Prve Ivanove.«332 Implikacija je ta da protivnici, koji pokušavaju zavesti izvorne primatelje Prve Ivanove svojim lažnim učenjem, ne čine što je praveedno.333 Premda bi se pravednost mogla definirati poprilično široko, veoma je vjerojatno da autor ima na umu veoma specifični neuspjeh, jer jedini grijeh za koji on specifično tereti protivnike jest neuspjeh da iskazuju ljubav prema drugim vjernicima (3,17).
Egzegetski detalji
Značaj oJ poiw'n (Jo poiwn, »tko čini«) + imenska konstrukcija koja se javlja u 3,7 i ponovno u 3,8a. Još jednom ove paralelne fraze, prva pozitivna a druga negativna, služe kako bi se naglasio kontrast između pravoga kršćanina (»tko čini što je pravedno«, 3,7) i protivnika (»tko počinja grijeh«, 3,8a). Ponovno, to daje još veću podršku našem razumijevanju značenja prezenta glagola aJmartavnei (Jamartanei) u 3,6.334 Zbilja »pravedna« osoba je ona koja »čini što je pravedno«, a ta predodžba svoje korjene vuče iz Isusova učenja u sinoptičkim Evanđeljima (Mt 7,16: »prepoznat ćete ih po plodovima«; usp. još Lk 6,44).
Na što se odnosi zamjenica ejkei'no" (ekeinos, doslovno »onaj«; NET Biblija prevodi je kao »Isus«) u 3,7. Kao što je bio slučaj s prethodnim uporabama zamjenice ejkei'no" (ekeinos) autora Prve Ivanove (2,6; 3,3; 3,5), i ova se odnosi na Isusa Krista, što je jasno iz spominjaja »Sina Božjega« u narednom stihu (3,8).335 Vezano uz Isusovu pravednost, vidi još 1. Ivanovu 2,1. 29.
3,8 Tko počinja grijeh, od đavla je, jer đavao griješi od početka. Sin se Božji objavio zato da uništi đavolska djela.
Sažetak
Snažna suprotnost i ton prepirke koji su obilježavali ovaj odjeljak do vrhunca dolaze u ovome i u desetom stihu. Tko počinja grijeh odnosi se na protivnike separatiste. Oni tvrde da imaju odnos s Bogom, ali ne žele živjeti pravedno kako je Isus živio (prethodni stih; usp 1. Iv 2,4. 6). Takvi ljudi ne pripadaju Bogu nego đavlu. S druge strane, Isus Sin BOžji došao je da uništi djavolska djela. Autorov stil u kojemu pokazuje oprečnosti u ovome dijelu Prve Ivanove očigledan je kada se ovaj stih usporedi sa s.7, kao i kada prvi dio ovoga stiha usporedimo sa s. 9, kao i kada prvi dio ovoga stiha usporedimo s 9a. Malatesta je istaknuo prisutnost motiva »saveza« u s. 7-9, koji opisuje znakove autentičnoga sinovstva s jedne stane (s. 7b. 9) i nedostatka iste s druge (s. 8a).336
Egzegetski detalji
Značaj ejk…ejstivn (ek…estin, »od ... je«) fraze u 3,8a. Na prvi pogled, 1. Ivanovu 3,10 i Ivana 8,44 mogli bismo navesti kao paralelne odlomke, jer govore o protivnicima kao o »djeci« đavla. Međutim, značajno je da autor Prve Ivanove nikada ne govori o protivnicima kao onima koji su »rođeni od đavla« u onome smislu u kojemu su kršćani »rođeni od Boga« (3,9).337 Pojam zlotvora kao onih koje je »rodio« đavao u istome smislu kao što je Bog rodio kršćane podrazumijevao bi puno razvijeniji gnosticizam s njegovim dualističkim pristupom čovječanstvu. Autor Prve Ivanove pažljivo izbjegava reći da su protivnici »rođeni od đavla«, jer u Ivanovoj teologiji ne biti rođen od Boga znači biti rođen samo po tijelu (usp. Ivan 1,13). To je pak značajan dokaz da je Prva Ivanova bila napisana prije potpuno razvijenoga gnosticizma koji nalazimo u drugom stoljeću nakon Krista.
Međutim, autor kaže da su protivnici (na koje se odnosi fraza »tko god počinja grijeh«) od đavla, u smislu da mu oni pripadaju i da su mu odani.
Na što se odnosi ajp= ajrch'" (ap’ archs, »od početka«) u 3,8? U ovome kontekstu ova fraza se ne odnosi na Isusa Krista nego na đavla, za koga se kaže da »griješi od početka«. U Ivanu 8,44 đavao je opisan kao »ubojica od početka«, a jedino izričito pozivanje na stari zavjet u Prvoj Ivanovoj, u 3,12, odnosi se na Kajina, koji je bio »od zloga« i ubio svoga brata. To znači da autor ne koristi frazu ajp= ajrch'" (ap’ archs, »od početka«) u 3,8 u smislu početka Sotonine karijere prije stvaranja svijeta, nego u smislu njegove umiješanosti u prvo ubojstvo u ljudskoj povijesti, koje se dogodilo »na početku«.338 U sličnome smislu Filon u svome djelu O nagradama i kaznama 12.68 kaže: »Na samome početku …dogodilo se bratoubojstvo«. Budući da je ubojstvo Abela u Postanku 4 bilo posljedica zla koje je u svijet došlo u Postanku 3, autor Prve Ivanove vjerojatno ima na umu općenite događaje iz Postanka 1-4 kao »početak« ljudske povijesti. Od pojavljivanja zmije na sceni u Vrtu, Sotona je bio aktivan u ljudskoj povijesti kako bi unio podjelu između brata i brata čak do bratoubojstva. Za autora, đavao je aktivan čak i dok on piše, te uzrokuje daljnju podjelu i mržnju u zajednici koja je već bila podijeljena zbog lažnoga učenja protivnika.
Koje je značenje i na što se odnosi eij" tou'to (eis touto, »zato«) u 3,8b. U ovom slučaju, prijedložna fraza eij" tou'to (eis touto) označava svrhu: »zato ….« Međutim, ova fraza predstavlja istu poteškoću kao sve ejn touvtw/ (en toutw) fraze u Prvoj Ivanovoj: odnosi li se na ono što prethodi ili na ono što slijedi?
Prema analogiji s ejn touvtw/ (en toutw) konstrukcijom, najvjerojatnije se fraza eij" tou'to (eis touto) ovdje odnosi na ono što slijedi: iza nje slijedi Jina-rečenica koja je povezana s eij" tou'to (eis touto), te zapravo ima ulogu sažetka (odnosno, ponovno izražava ideju »svrhe« koja je već izražena pomoću eij" tou'to (eis touto). Dakle, značenje glasi: »Zbog toga Sin Božji se objavio: kako bi uništio đavolska djela«. Stoga je paralelno kategoriji (1) uporaba ejn touvtw/ (en toutw).339
Značenje naziva »Sin Božji« u 3,8. Prije ovoga stiha, upućivanja na Isusa u odnosu prema Ocu u Prvoj Ivanovoj (1,3. 7; 2,22. 23. 24) bila su apsolutna (»Sin«) ili s genitivom (»njegov Sin«). U svjetlu prepirke s protivnicima separatistima, autor pojašnjava da je Isus bio i božanske (1,1-3) i ljudske (1,7) naravi. Tri upućivanja na Sina u 2,22. 23. 24 nešto su nejasnija (možda namjerno). Međutim, ovaj stih je prekretnica poslanice: ovdje u 3,8 i odsada u 4,15; 5,5. 10. 12. 13. 20 koristi se naziv »Sin Božji«. Dodana dimenzija koju ova kvalifikacija naziva donosi jest jedinstven odnos Isusa s Ocem (2,22-23) i njegova uloga kao posrednika između Boga i čovječanstva (4,15; 5,11).340
Vrijeme djela koje opisuje glagol ejfanerwvqh (efanerwqh, »objavi se«) u 3,8b. Najvjerojatnije je, kao što je slučaj u 3,5, samoobjava koju autor ima na umu došla prvenstveno tijekom njegova zemaljskog života i službe kada se objavio svojim učenicima i svijetu.341
Značenje glagola luvsh/ (lush, »uništi«) u 3,8. U Evanđelju po Ivanu ova riječ koristila se doslovno i figurativno. U Ivanu 1,27 odnosi se na doslovno odrješivanje nečijega remena sandale, a u Ivanu 2,19 na uništenje Isusova fizičkog tijela koje su čitatelji razumjeli da se odnosi na fizičko uništenje Hrama u Jeruzalemu. U Ivanu 5,18 odnosi se na krštenje Šabat, u Ivanu 7,23 na kršenje Mojsijeva zakona, a u Ivanu 10,35 na kršenje Pisama. Isti glagol ponovno se koristi doslovno u Ivanu 11,44 prilikom Lazarova uskrsnuća, kada je Isus zapovjedio da ga se odriješi iz mrtvačkoga platna kojime je bio obavijen.
Ovdje u 1. Ivanovoj 3,8 gdje se odnosi na »đavolska djela«, ovaj glagol znači »uništiti, okončati, ukinuti ili ukloniti«.342
»Đavolska djela« radi kojih se Sin Božji očitovao da ih uništi. Točna fraza »đavolska djela« ne pojavljuje se nigdje drugdje u Ivanovoj literaturi. Najbližu paralelu nalazimo u Ivanu 8,41, gdje Isus onima koji su ga htjeli ubiti kaže: »Vi činite djela svoga oca«, i ponovno u 8,44: »Vi imate đavla za oca«. U Evanđelju po Ivanu stalno se naglašava načelo da sin ne može učiniti ništa izuzev onoga što vidi da čini njegov otac, a to načelo primjenjuje se i na Isusa, čiji Otac je Bog (Ivan 5,19) i na Isusove protivnike, čiji otac je đavao.
Ovu frazu ovdje u 1. Ivanovoj 3,8 objašnjava paralelna Jina-rečenica u 3,5: »on [= Isus] se objavi da uzme grijehe«.343 To potvrđuje prva rečenica u 3,8, koja kaže: »tko počinja grijeh, od đavla je«, što odražava istu predodžbu očinstva (tj. čiji je netko otac) koji upravlja čovjekovim ponašanjem, a koji nalazimo u Ivanu 8,41. 44. »Djela đavolska« odnose se na grijehe koje su počinili oni koji su 'djeca' đavla (u smislu da mu pripadaju).344
3,9 Tko god je začet od Boga, ne počinja grijeha, jer sjeme Božje ostaje u njemu; ne može sagriješiti, jer je rođen od Boga.
Sažetak
Ovaj stih, zajedno s 3,6, izgleda kao da kaže kako pravi kršćanin (tko god je rođen od Boga) ne počinja grijeh. Razlog tomu je taj, kaže autor Prve Ivanove, što Sveti Duh (sjeme Božje) ostaje u kršćaninu, sprječavajući ga da sagriješi. Ove teške stihove tumači su shvatili na brojne načine, ali glavne kategorije tumačenja možemo sažeti na sljedeći način:
(1) Neki uče da kršćani mogu postići stanje bezgrješne savršenosti, te da autor ovdje govori o tome. Međutim, Ivan kaže da svi kršćani (tko god je rođen od Boga) ne griješe. Isti argument može se primijeniti protiv tvrdnje da Ivan razlikuje između običnih kršćana, koji povremeno griješe i kojima je potrebno oproštenje, i nadmoćnih kršćana, koji nikada ne griješe.
(2) Neki su grijeh koji se spominje u 3,6. 9 spojili s grijehom otpadništva koji su počinili protivnici, odnosno nijekanja svjedočanstva apostola kao očevidaca o tome tko je Isus. Autor bi u tome slučaju htio reći da pravi kršćani nisu u stanju otpasti (odlutati od pravovjerne kristologije poput protivnika, usp. 2,19). Problem s ovim tumačenjem je u tome što se taj grijeh u neposrednom kontekstu ne povezuje s odlaskom protivnika.
(3) Popularno tumačenje ovih stihova razlikuje povremene grijehe (koje počinja svaki kršćanin) i trajnoga življenja u grijehu, u kojemu pravi vjernik ne može nastaviti živjeti. Obično se ukazuje na glagole u prezentu kao podršku ovoga gledišta. Grčki prezent opisuje trajnu radnju (radnju koja traje). Problem s ovim gledištem u tome je što autor Prve Ivanove nigdje drugdje ne čini razliku između trajnoga življenja u grijehu i povremenih izoliranih grješnih djela. Štoviše, iznijeti tako značajnu misao u tumačenju isključivo na temelju grčkoga glagolskog vremena izrazito je suptilno. Pitamo se bi li Ivanovi čitatelji zbilja shvatili tu njegovu misao.
(4) U neposrednom kontekstu (s. 8 i 10) nalazimo kontrast između djece Božje i djece đavolske. Taj kontrast je snažno ili/ili. Predodžba o ljubavi prema drugim kršćanima uvodi se na kraju s. 10 i proširuje u s. 11-18. Jasno je da djeca Božja ljube svoju braću i sestre u Kristu, dok djeca đavolska to ne čine (zapravo, oni su poput Kajina koji je mrzio svoga brata). Budući da je Ivan već spomenuo i naglasio novu zapovijed (da ljubimo jedni druge) u 1. Ivanovoj 2,7-11, te budući da je ljubav prema braći i sestrama u Kristu tema 1. Ivanove 3,11-18, najvjerojatnije značenje Prve Ivanove 3,6 i 9 jest to da pravi kršćani ne griješe na način da ne uspijevaju ljubiti druge vjernike. Prema tome, grijeh koji Ivan ima na umu ovdje jest neposlušnost novoj zapovijedi da ljubimo jedan drugoga, koji u Četvrtom Evanđelju predstavlja obilježje pravoga učeništva (Ivan 13,34-35).
Egzegetski detalji
Značenje glagola gennavw (gennaw, »rađam, začinjem«) u 3,9. Slika koja je ovdje izražena (spevrma aujtou', sperma autou [doslovno »njegovo sjeme«]) jasno se odnosi na djelo muškoga roditeja u začinjanju djece, tako da je »začet« najbolji izbor kao prijevod ove riječi.345
Značaj prezenta glagola poiei' (poiei, »počinja«) u 3,9 u odnosu na grijeh. Problem prezenta glagola poiei' ovdje jednak je problemu koji predstavlja prezent glagola aJmartavnei (Jamartanei, »griješi«) u 3,6. Vidi odjeljak »Značaj prezenta glagola aJmartavnei (Jamartanei, »[ne] griješi«) u 3,6« gore za proširenu raspravu o aspektualnom značaju prezenta u ovim sthovima u odnosu na kontekst.
Ovdje u 3,9, pravi se velika razlika između »tko počinja grijeh« u 3,8, koji je od đavla, i »tko god je rođen od Boga« u 3,9, koji »ne počinja grijeh«. Ponovno, kao što u 3,6 autor pravi jasnu razliku između protivnika, koji kao oni koji su ravnodušni u pogledu moralnosti omalovažavaju značaj grijeha u životu kršćanina, i čitatelja, koji kao pravi kršćani prepoznaju značaj grijeha zato što je Isus došao uzeti grijeh (3,5) i uništiti ga kao djelo đavla (3,8).346
Ponovno, ovo objašnjenje još uvijek se treba uhvatiti u koštac s očiglednim proturječjem između autorove izjave u 1. Ivanovoj 2,1-2 i ovih ovdje u 3,9, ali to možemo objasniti u kontekstu autorove sklonosti ka tome da pitanja predstavlja kao »ili/ili« ideje kako bi iznio drastičan kontrast između njegovih čitatelja, koje on smatra pravim vjernicima, i protivnika, koje smatra lažnim.347 U 2,1-2 autor može priznati mogućnost da pravi kršćanin povremeno može sagriješiti, jer u ovome kontekstu želi ohrabriti svoje čitatelje da s ono što je rekao o protivnicima u prethodnom kontekstu ne odnosi na njih. Međutim, u 3,4-10 on želi istaknuti apsolutnu razliku između protivnika i njegovih čitatelja, tako da govori teoretski tako da ne uzima u obzir moguće povremene iznimke, jer bi to oslabilo njegov argument.
Značenje dva o{ti (Joti, ovdje preveden »jer«) veznika u 3,9. Oba o{ti (Joti) veznika u 3,9 su uzročni. Prvi iznosi razlog zašto onaj koji je začet od Boga ne počinja grijeha: »jer njegovo [tj. Božje] sjeme ostaje u njemu«. Drugi iznosi razlog zašto onaj koji je začet od Boga ne može sagriješiti: »jer je začet od Boga«.
Na što se odnosi spevrma aujtou' (sperma autou, »sjeme njegovo«) u 3,9. Najvjerojatnije značenje imenice spevrma (sperma, »sjeme«) u ovome kontekstu je »muško sjeme koje oplođuje«, premda to treba uzeti u figurativnom a ne u doslovnom smislu.348 Ova slika slika je smiona, a neki tumači smatrali su se okrutno antropomorfičnom, ali ne predstavlja ništa veću poteškoću od slike Boga kao muškoga roditelja koji začinje kršćane koju nalazimo u Ivanu 1,13, te se nalazi iza uporabe glagola gennavw (gennaw, »rađam, začinjem«) u odnosu na kršćanina u 1. Ivanovoj 2,29; 3,9; 4,7; 5,1; 5,4 i 5,18.
Međutim, postoji još jedno pitanje, koje se tiče toga na što se odnosi spevrma aujtou' (sperma autou) u 3,9. Moguće je vidjeti zbirni smisao u ovome izrazu, tako da se fraza spevrma aujtou' (sperma autou) odnosi na Božje »potomstvo«. To vidimo u margini engleskog rsv prijevoda koja glasi »potomstvo Božje ostaje u njemu, a oni ne mogu griješiti ….« Ovo tumačenje nastavlja ideju da je Bog »začeo« vjernike iz prvoga dijela stiha, te vjernika čini subjektom glagola mevnei (menei, »ostaje«) prema uobičajenom obrascu u Ivanovom korpusu. Uporabe imenice spevrma (sperma) koje znače »potomstvo« nalazimo i u LXX-i (npr. Iz 53,10), kao i u Četvrtom Evanđelju (spevrma jAbraavm [sperma Abraam] u Ivanu 8,33. 37). Protiv toga gledišta, Dodd je istaknuo da frazi spevrma aujtou' (sperma autou) nedostaje grčki član, koji je smatrao nužnim kako bi značio »potomstvo Božje«, a ta fraza ako ju shvatimo kao sinonim za »tko god je začet od Boga« stvara tautologiju.349
Prema jednom drugom pristupu, autor ovdje koristi metaforu iz poljodjelstva, a govori o nekoj vrsti »božanskog životnog načela« koje prebiva u vjerniku, nekoj vrsti »sjemena« zasađenoga u pojedinčevu srcu koje proizvodi nov život. Marshall slijedi takvo tumačenje i uspoređuje ove izraze sa »sjemenom« u poredbi o sijaču u Marku 4,3-20 i paralelni stihovi.350 Pa ipak, najveća mana ovoga gledišta u tome je što se nalazi unutar predodžbe o duhovnom rođenju kojom taj stih počinje i završava, tako da poljoprivredna metafora zanemaruje važan odnosni vid povezan s ovim konceptom u Ivanovom korpusu samom uporabom glagola gennavw (gennaw, »rađam, začinjem«), koji se koristi u odnosu na kršćane u 1. Ivanovoj 2,29; 3,9; 4,7; 5,1; 5,4 i 5,18.351
Kao dvije najvjerojatnije mogućnosti preostaje nam (a) objavljena Božja riječ ili (b) Sveti Duh.352
(a) Često nailazimo na prijedlog da se spevrma aujtou' (sperma autou) u 3,9 odnosi na Božju riječ.353 U Ivanu 15,7 piše da Kristove riječi (taV rJhvmatav, ta rJhmata) »prebivaju/ostaju« (meivnh/, meinh) u vjerniku, a u Ivanu 15,3 Kristova riječ (toVn lovgon, ton logon) čisti učenike. U 1. Ivanovoj 2,14 pisac uvjerava čitatelje da »u vama prebiva riječ Božja« (oJ lovgo" tou' qeou' ejn uJmi'n mevnei, Jo logos tou qeou en Jumin menei). No, problem s ovim gledištem je taj što u Ivanovim novozavjetnim spisima ništa izričito ne spaja riječ Božju sa začećem kršćana, premda takvu ideju možemo pronaći u drugim novozavjetnim spisima (npr. Jakovljeva 1,18: »On nas dragovoljno rodi riječju istine«).
(b) Druga je mogućnost da se spevrma aujtou' (sperma autou) u 3,9 odnosi na Svetoga Duha.354 Snažnu podršku za ovo gledište nalazimo u Ivanu 3,5, gdje se predodžba o božanskom rađanju povezuje s djelovanjem Duha Svetoga: »tko se ne rodi (gennhqh'/, gennhqh, doslovno »roditi, začeti«) od vode i Duha Svetoga (pneuvmato", pneumatos, doslovno »vjetar/dah/duh«), ne može ući u kraljevstvo Božje«. Premda mnogi tumači misle da se pneuvmato" (pneumatos) u Ivanu 3,5 odnosi izravno na Duha Svetoga, vjerojatnije je da se u Ivanu 3,5 oba izraza (‘voda’ i ‘vjetar’) odnose na prirodne sile koje su se u Starome zavjetu odnosile na djelo Svetoga Duha, posebno u njegovu djelu nanovo rođenja (Iz 44,3-5; Ezek 37,9-10). Prema tome, to bi značilo da u Ivanu 3,5 Bog kršćane začinje kroz djelovanje Duha Svetoga. U svakom slučaju, oba tumačenja podrazumijevaju da je Sveti Duh aktivan u djelu božanskoga rađanja kršćana, a veza između Duha i božanskog rađanja kršćana snažno podupire razumijevanje da se spevrma aujtou' (sperma autou, »njegovo sjeme«) ovdje u 3,9 odnosi na Svetoga Duha. U 1. Ivanovoj 3,24 i 4,13 vjernikovo »prebivanje« u Bogu povezano je s prebivanjem Duha Svetoga, dok isto tako shvaćamo da se »pomazanje« u 1. Ivanovoj 2,20. 27 odnosi na Svetoga Duha koji prebiva u vjerniku. Na kraju, čini se kako je najbolje razumjeti ovu smionu metaforu o Božjem 'sjemenu' koje prebiva u vjerniku u 3,9 da se odnosi na prebivanje Svetoga Duha.355
Značenje posljednje izjave u 3,9 da onaj koji je začet od Boga ne može griješiti. Naravno, postoji osnovni problem koji se tiče autorovih izjava u 1. Ivanovoj 3,9 da onaj koji je začet od Boga (vjernik) ne griješi i osim toga ne može griješiti; stoga je razumno upitati u kojem smislu je to tako, jer iskustveno gotovo svi shvaćaju da kršćanin ipak griješi, barem povremeno. Povrh toga, problem je u autorovoj vlastitoj unutarnjoj dosljednosti: u 1,8 on je odbacio tu izjavu (koja prema našem shvaćanju potječe od protivnika) »grijeha nemamo« (aJmartivan oujk e[comen, Jamartian ouk ecomen), dok je u 1,10 osudio tvrdnju protivnika: »nismo sagriješili« (oujk hJmarthvkamen, ouk Jhmarthkamen). Nadalje, u 1,9 autor je ohrabrio svoje čitatelje: »Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: oprostit će nam grijehe«; a u 2,1 autor ponovno kaže: »Ali ako tko i počini grijeh, imamo zagovornika kod Oca«. Konačno, u 5,16 autor će svoje čitatelje potaknuti da se mole za brata koji griješi, ali čiji grijeh »nije smrtonosan«. Tumači koji su, na ovaj ili onaj način, željeli pomiriti ove izjave s tvrdnjom koju sâm autor iznosi u 3,9, predložili su mnoga rješenja.
(a) Neki su predložili da se radi o dva različita autora, ili pak pisac i (pomalo nesposoban) urednik. Oni koji to misle u osnovi priznaju da se suprostavljene izjave ne mogu pomiriti jedna s drugom, te zaključuju da su proturječne. Ovo mišljenje ipak možemo odbaciti, jer smo već zaključili da je cijelo pismo napisao samo jedan autor. Premda autor ponekad možda iznosi nejasne izjave, ne postoji nikakav prethodni primjer koji bi potvrdio tako očigledno proturječje.
(b) Neki su predložili da su postojale dvije vrste protivnika. Jedna skupina oslovljena je u 1. Ivanovoj 1,8—2,2, a to je skupina koja smatra da je toliko savršena da nikada ne griješi. Druga skupina oslovljena je u 3,1-10, koju čine oni koji su ravnodušni i koji misle da njihovi grijesi nemaju nikakva utjecaja na njihov odnos s Bogom. Čini se kao da autor proturječi sam sebi zato što, u stvarnosti, odbacuje tvrdnje obje skupine. Ovo gledište je svakako moguće, ali prilikom istraživanja tvrdnji protivnika zaključili smo da se cijela poslanica bavi samo jednom skupinom protivnika, te da takva teorija može objasniti sve dokaze na najjednostavniji način. Prema tome, prednost ima ono objašnjenje (navodnog) proturječja u ove dvije izjave o kojima ovdje govorimo koje ne zahtijeva postojanje više skupina protivnika.
(c) Neki su predložili da autorove općenite izjave o kršćanima koji griješe nalazimo u 1. Ivanovoj 1,8—2,2, a da se izjave ovdje u 3,9 da kršćani ne mogu griješiti odnose samo na određene vrste grijeha (npr. grijesi protiv ljubavi, ili nevjera da Isus je Krist). Međutim, poteškoća koja nastaje s ovim gledištem postaje toliko jasna onoga trenutka kada pokušamo prepoznati koje to grijehe autor ima na umu u 3,9—jer daleko od toga da je iz konteksta jasno da se u 3,9 govori samo o nekim određenim vrstama grijeha, a još manje govori koji bi to mogli biti. Međutim, dolje smo predložili varijaciju ovoga gledišta, gdje ćemo iz konteksta i odlomaka u Evanđelju po Ivanu pokazati da je autor ovdje mislio na grijeh protivnika (njihov podbačaj u iskazivanju ljubavi prema svojoj braći: 1. Iv 3,17).
(d) Brojni tumači na temelju gramatike predložili su da se ovdje radi o razlici između pojedinačnih grješnih djela (koja kršćanin čini povremeno) i život u grijehu koji je postao navikom (koji autor ovdje isključuje). Oni se pozivaju na razliku između aorista u 1. Ivanovoj 2,1, koji se odnosi na pojedinačna grješna djela, i prezent u 3,6 i 3,9, koji se odnosi na život u grijehu koji je postao navikom. Otvoreno je pitanje bi li autor Prve Ivanove ostavio da razlika koja je toliko bitna za njegov argument ovisi o razlici u glagolskom vremenu, posebno u svjetlu njegove sklonosti ka mijenjanju glagolskih vremena isključivo iz stilističkih razloga. Ovo gledište detaljno smo raspravili (i odbacili ga) u odjeljku: »Značaj prezenta glagola aJmartavnei…u 3,6«, a ponovno smo ga spomenuli u odjeljku »Značaj prezenta glagola poiei'…u 3,9 u odnosu na grijeh« u ovome stihu.
(e) Prema još jednome prijedlogu, autor razlikuje između 'običnih' kršćana u 1. Ivanovoj 1,8—2,2, koji povremeno mogu griješiti i koji griješe, te 'superiornijih' kršćana u 3,6 i 3,9, koji stvarno žive dostojno svoga položaja u Kristu i ne griješe. To pretpostavlja da 3,6 i 9 zapravo ne opisuju 'prosječna' vjernika. Ovo gledište bismo ipak trebali odbaciti, jer u autorovoj 'dualističkoj' ili polariziranoj misli ne postoji sredina između protivnika, koji svi griješe te nisu vidjeli Boga niti ga poznaju, te čitatelja, koji svi 'ostaju u njemu' i ne griješe. Autorova uporaba konstrukcije pa'" oJ (pas Jo) + particip u 3,3. 4. 6. 9 i 10 koja se odnosi na »koga god« u obje skupine (protivnika i čitatelja) to potvrđuje.
(f) Drugi pak predlažu da autor govori u dva različita književna konteksta u 1. Ivanovoj 1,8—2,2 i 3,1-10. U prethodnom govori u kontekstu poticaja ili naredbe, podsjećajući čitatelje na ono što su već čuli. U 3,1-10 govori u apokaliptičkom kontekstu, gdje su »posljednji čas« (2,18) i posljednja borba s Antikristom već počeli (2,22). Autor vjeruje da će u toj posljednjoj borbi sa zlom kršćani biti bez grijeha (ovo gledište nalazi podršku u međuzavjetnoj židovskoj književnosti).356 U svjetlu znakova kraja koje je već istaknuo (2,18; 2,22; 2,26; 2,28), autor je zaključio da vrijeme je blizu, tako da je bezgrješnost stvarnost koju vjernici kojima piše mogu postići. Puno toga govori u prilog ovome gledištu, ali u konačnici se ono zasniva na autorovom pogrešnom vjerovanju da je kraj blizu, te da će vjernici biti božanski zaštićeni od grijeha. Naše razumijevanje predodžbe o »posljednjem času« u kojemu autor piše nije toliko ograničen i ne zahtijeva na tome da je autor pogriješio u pogledu neposredne blizine kraja.357
(g) Druga mogućnost je da autor ovdje u 1. Ivanovoj 3,1-10 govori s nešto drukčijim naglaskom u drukčijem kontekstu nego u 1. Ivanovoj 1,8—2,2. Kada priznaje da kršćani zbilja griješe i da je mogu dobiti oproštenje kada počine grijeh (1,8—2,2), autor govori na pastorskom nivou, jer u tome kontekstu želi ohrabriti svoje čitatelje da su čuli i povjerovali u apostolsko učenje, te da ih ne trebaju zabrinjavati tvrdnje protivnika. Kada autor kasnije u 3,1-10 kaže da kršćanin ne griješi i ne može griješiti (3,6; 3,9), on govori na nivou prepirke, u apsolutnom smislu, protiv protivnika koji, kao oni koji ravnodušno gledaju na moral, kažu da grijeh nije važan za kršćanina i ne utječe na njegov odnos s Bogom. U ovomu kontekstu, kao protuargument autor će u apsolutnom smislu reći: »ponašanje pokazuje očinstvo«, dako da oni koji griješe pripadaju đavlu i pokazuju se njegovom djecom (3,8; 3,10), dok oni koje je začeo Bog ne griješe.
(h) Prema još jednome prijedlogu sa značajnom osnovom, grijeh koji pravi kršćani ne mogu počiniti nije neki općeniti grijeh nego specifični. Ovo gledište uči da autor u 1. Ivanovoj 3,6. 9 govori o grijehu protivnika neiskazivanja ljubavi prema braći (usp. kasnije u 3,17). Neiskazivanje ljubavi prema braći jedini je specifični grijeh protivnika za koji su u Ivanovim poslanicama bili optuženi (1. Iv 2,4; 3,10b. 11-12. 14-15. 17-18; 4,20-21). Odjeljak koji slijedi odmah iza ovoga (3,11-18) bavi se ljubavlju prema braći nasuprot mržnji prema njemu; kao 'primjer' za takvu osobu služi Kajin (3,12) koji je ubio svoga brata zbog toga što su njegova djela bila zla (ponhrav [ponhra], usporedi izraz ponhrou' [ponhrou] u 3,12a kojime se opisuje Sotona, koji se ranije naziva oJ diavbolo" [Jo diabolos, »đavao«] u 3,7. 8 i 10). Izjava u 3,9 da osoba koju je Bog začeo (tj. pravi kršćanin) ne može griješiti »uokvirena« je u 3,7 frazom oJ poiw'n thVn dikaiosuvnhn (Jo poiwn thn dikaiosunhn, »tko god čini što je pravedno«) i suprotnom frazom pa'" oJ mhV poiw'n dikaiosuvnhn (pas Jo mh poiwn dikaisnunhn, »tko god ne čini što je pravedno«) u 3,10.
Odlomak u Evanđelju po Ivanu koji služi kao pozadina ove rasprave u Ivanu 8,31-47, gdje Isus razgovara s nekim židovskim vođama koji su ispovijedali da vjeruju u njega.358 Jedno od glavnih pitanja u Ivanu 8 jest ostajanje u Isusovoj riječi i što znači biti njegov pravi učenik (8,31b). To se ujedno izražava kao »znati istinu (ajlhvqeia, alhqeia)« (8,32). Isus kaže da »tko god čini grijeh (pa'" oJ poiw'n aJmartivan, pas Jo poiwn Jamartian) rob je grijeha« (8,34). Isus je svojim protivnicima rekao da njegovo učenje »ne prodite u vas« (8,37).359 Štoviše, kaže im: »Kada biste zbilja bili djeca Abrahamova – reče im Isus – postupali biste prema djelima Abrahamovim« (taV e[rga tou' =AbraaVm [ta erga tou Abraam], 8,39). Umjesto toga, Isus kaže: »Vi ponavljate djela oca svoga« (8,41), te »Vi imate đavla za oca i hoćete da vršite želju oca svoga« (8,44). Isus dodaje: »On bijaše ubojica ljudi od početka i nije stajao čvrsto u istini, jer u njemu nema istine« (8,44b). Isus đavla također naziva lašcem i ocem laži (8,44c), te pita tko mu može dokazati grijeh (8,46, usp. 1. Iv 3,5b). Konačno, Isus zaključje: »Vi ih zato ne prihvaćate jer niste od Boga« (8,47, usp 1. Iv 4,6: »tko poznaje Boga, nas sluša«). Čini se da je autor u Isusovim raspravama sa židovskim vođama vidio »obrazac« koji se ponovio u ponašanju protivnika separatista u Prvoj Ivanovoj. Oni su već nazvani lašcima i antikristima, koji pokušavaju prevariti vjernike kojima je Prva Ivanova bila napisana (2,22. 26). U odjeljku koji slijedi neposredno nakon ovoga, usporedit će ih s Kajinom koji je bio ubojica (3,12. 14).
Ako je to pravilan način čitanja 1. Ivanove 3,4-10, onda 3,6 trebamo shvatiti kao »Tko god prebiva u njemu (tj. Bogu/Isusu) ne griješi« (tj. ne odbija ljubiti braću), a u 3,9 slijedi da oni koje je Bog začeo (tj. pravi vjernici) ne mogu sagriješiti na taj način (tj. ne mogu odbiti iskazati ljubav prema braći). Retoričko pitanje postavljeno u 3,17 primjenjuje tu predodžbu izričito na protivnike: »Tko god posjeduje zemaljska dobra i vidi svoga brata u nevolji i od njega zatvori svoje srce—kako će ljubav Biožja boraviti u njemu?« Odgovor na to retoričko pitanje glasi da Božja ljubav ne može boraviti u takvoj osobi.
Čini se da ovo posljednje spomenuto gledište daje najbolje objašnjenje za tobožnje nesuglasje u autorovim izjavama u svome pismu, te zapravo uzima u obzir značajnu razliku u naglasku u različitim kontekstima.
3,10 Po ovome se očituju djeca Božja i djeca đavolska: tko god ne čini što je pravedno—onaj tko ne ljubi svoga brata kršćanina—nije od Boga.
Sažetak
Čovjekovo očinstvo (je li dijete Božje ili dijete đavolsko) očituje se po tome što prakticira ili ne prakticira pravednost. Prema autorovu mišljenju, tko god ne čini što je pravedno—onaj tko ne ljubi svoga brata kršćanina, nije od Boga. Međutim, za autora s njegovim suprotstavljenim obrascima razmišljanja, ne biti dijete Božje znači biti dijete đavolsko. Tu je jasno da je autoru »činiti što je pravedno« znači »ljubiti svoga brata kršćanina«.
Građa
Ovaj stih služi kao prijelaz iz prethodne građe (3,4-9) na ono što slijedi (3,11-24). U tematskom smislu donekle je paralelan s 2,3-11, gdje autor opisuje poslušnost kao nužan preduvjet za život (doslovno: »hodanje«) u svjetlu. Međutim, jednako tako iščekuje posljednji odjeljak 4,7—5,4, gdje autor poslušnost objašnjava pomoću njezina vanjskog izričaja: ljubavi.
Jedan dio komentatora ovaj stih pridružuju onome što slijedi a ne, kao što smo mi učinili, onome što prethodi, jer im se čini da započinje nov odjeljak paralelan s 2,28-29, s mnogim istim temama koje se ponavljaju: ostajanje ili prebivanje, Božje očinstvo, vršenje onoga što je pravedno (2,29) nasuprot ne vršenja onoga što je pravedno (3,10), te očitovanja Sina Božjega (2,28) u usporedbi s očitovanjem djece Božje (3,10).360 Međutim, upravo nas te sličnosti nukaju da 3,10 smatramo povezanim s prethodnim odjeljkom, čime tvori inkliziju (lat. inclusio) s 2,28-29 na početku odjeljka. Pa ipak, u isto vrijeme pruža prijelaz na temu ljubavi prema drugim kršćanima, koja je glavni element u narednom odjeljku (3,11-24), tako da je njezina funkcija u argumentu zbilja dvostruka.
Egzegetski detalji
Opća predodžba podjele ljudi na pravedne i bezbožne bila je uobičajena, ali mnoge konkretne primjere možemo pronaći u međuzavjetnoj književnosti: »sinovi saveza koji je Gospod sklopio za Abrahama« u Jub. 15,26 suprotstavljeni su sa »sinovima Beliara« u 15,33. Jednako tako, u Test. Dan 4,7 ljudskim dušama može vladati ili Bog ili Beliar.361 Jasno je da je u tome kontekstu autor imao na umu kao one koji ne »čine što je pravedno« (koji ne iskazuju ljubav prema drugim vjernicima) protivnike separatiste, koji su Smalleyevim riječima »naglašavali (lažno) vjerovanje nauštrb (ispravnoga) ponašanja«.362 Te pojedince autor Prve Ivanove opisuje kao »djecu đavolsku«, a taj izraz je jedinstven u Novom zavjetu, premda je Westcott istaknuo kako postoje sličnosti s 13,38; 23,15; Djelima 13,10; Efežanima 2,3 i 2. Petrovom 2,14.363
Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po ovome«) u 3,10. Još jednom, postoji problem (do sada poznat tumaču Prve Ivanove) s određivanjem znači li fraza ejn touvtw/ (en toutw) u 3,10 na ono što prethodi ili na ono što slijedi. Ova uporaba se uklapa u kategoriju (2) uporaba ejn touvtw/ (en toutw), jer ne slijedi nikakva objasnidbena rečenica koja bi se mogla povezati s frazom ejn touvtw/ (en toutw).364 Dakle, može se odnositi na ono što prethodi ili na ono što slijedi. Ako se odnosi na ono što prethodi, onda služi kao zaključak odjeljka koji je počeo s 2,28. Ostatak 3,10 bi u tome slučaju tvorio prijelaz na narednu građu (još jedan »zglobni« odlomak). S druge strane, ako se fraza ejn touvtw/ (en toutw) odnosi na ono što slijedi, onda je cijeli 3,10 samo sažetak na kraju 2,28—3,10 koji ponavlja glavnu temu odjeljka (»ponašanje je ključ za određivanje očinstva«), a u isto vrijeme pruža prijelaz na temu iskazivanja ljubavi prema drugim kršćanima, koja dominira narednim odjeljkm (3,11-24). Premda je R. Brown skloniji smatrati kako se ta fraza gotovo isključivo odnosi na prethodnu građu,365 ima nešto više smisla ako se odnosi na ostatak 3,10 koji slijedi, te ako cijeli 3,10 vidimo kao sažetak teme prethodnoga odjeljka 2,28—3,10 i kao prijelaz na naredni odjeljak 3,11-24.
Tema iskazivanja ljubavi prema drugim kršćanima u posljednjoj rečenici 3,10. Kao što smo u prethodnom odjeljku govorili, tema iskazivanja ljubavi prema drugim kršćanima javlja se u posljednjoj rečenici 3,10 zato što daje prijelaz na drugi veći dio Prve Ivanove, 3,11—5,12, a posebno na naredni odjeljak 3,11-24. Tema ljubavi dominirat će drugi veći dio pisma (usp. 1. Iv 4,8). Ova tema bila je poznata čitateljima Prve Ivanove iz Isusova učenja koje je odražavalo Četvrto Evanđelje (npr. Iv 13,34-35; 15,12. 17). »Nova zapovijedi« već spomenuta u Prvoj Ivanovoj izravna je aluzija na Ivana 13,34.
270 Vidi raspravu o 2,18.
271 Malatesta: Interiority and Covenant, str. 226; Smalley, 1, 2, 3 John, str. 129.
272 Drugim riječima, autorova sklonost da razmišlja sa stanovišta potpunih suprotnosti. Neki tumači to nazivaju dualizmom, ali taj izraz podrazumijeva da su obje strane (npr. »dobro« i »zlo« ili »svjetlo« i »tama«) jednake, dok Ivanovi spisi u Novom zavjetu ne ostavljaju nikakve sumnje oko toga koja će strana u konačnici pobijediti.
273 Kao što su protivnici to pokazali svojim odlaskom iz zajednice u 1. Ivanovoj 2,19.
274 Bultmann je smatrao da se ejn aujtw'/ (en autw, »u njemu«) odnosi na cri'sma (crisma) u 2,20 (tako što je protumačio da fraza ejn aujtw'/ [en autw] znači »u njemu [srednji rod]« a ne »u njemu [muški rod]«), ali to nije moguće uzmemo li u obzir količinu građe između ova dva stiha (The Johannine Epistles, str. 41, br. 31).
275 BAGD 211 pod riječju ejavn I.1.d.
276 O starozavjetnoj i židovskoj pozadini toga izraza, vidi A. Oepke, TDNT 5:866; također G. Braumann, NIDNTT 2:899-900.
277 O značenju imenice parrhsiva (parrhsia) vidi još H. Schlier, TDNT 5:879-82; H.-C. Hahn, NIDNTT 2:736-37.
278 Usp. Marshallov komentar o »Kristovoj osudi, a ne ... psihološkim osjećajima u njegovu prisustvu« (The Epistles of John, str. 166, br. 9).
279 Brown: The Community of the Beloved Disciple, str. 135-36.
280 Usp. također Schnackenburg, koji u glagolu aijscunqw'men (aiscunqwmen, »ustuknuti …posramljeni«) vidi zakonski izraz koji se odnosi na objektivnu krivnju i osudu, a ne na psihološki stav posramljenja nekoga koga se poziva pred suca (The Johannine Epistles, str. 153).
281 Vidi dolje za raspravu o antecedenta zamjenica koja se u s. 29 prevodi kao »on«: »Na što se odnosi (podrazumijevani) subjekt glagola ejstin (estin, »on je«) u 2,29a«.
282 Vidi BAGD 195 pod riječi divkaio", 1.a, b.
283 Vidi dolje za prepoznavanje Isusa Krista kao antecedenta zamjenice prevedene kao »on« u s. 29: »Na što se odnosi (podrazumijevani) subjekt glagola ejstin (estin, »on je«) u 2,29a«.
284 Vidi BAGD 393 pod riječi kaiv, II.1.
285 Vidi prethodni odjeljak »Na što se odnosi ejn aujtw'/ (en autw, »u njemu«) u 2,28«.
286 Vidi sljedeći odjeljak: »Na što se odnosi aujtou' u 2,29b«.
287 Brown: The Epistles of John, str. 382.
288 Vidi raspravu o prethodnom odjeljku.
289 Bultmann je to smatrao dokazom kako je urednik uzeo dvije posve različite Joti (»da«) rečenice iz prvotnoga izvora i nespretno ih spojio (The Johannine Epistles, str. 45). Isto tako, Schnackenburg misli da je nespretnost u ovome stihu posljedica autorove odluke da uporabi već postojeće doktrinarne formule o Kristu i Bogu (The Johannine Epistles, str. 154-55). Protiv takvih objašnjenja Marshall tvrdi da bi koncept duhovnog preporoda kao Božjega djela bio toliko poznat autoru i njegovim čitateljima, da je bilo moguće lako prijeći s Isusa kao antecedenta u 2,28-29a na Boga u 2,29b (The Epistles of John, str. 168, bilješka 13).
290 Npr. usporedi. Ivan 20,28, gdje Toma, koji tada više nije sumnjao, oslovljava uskrsloga Isusa nazivima (»Gospodin« i »Bog«) koji se u grčkom Starom zavjetu (LXX) primjenjuju na Boga Oca.
291 Tako BAGD 155 pod riječi gennavw 1.a.
292 Tako BAGD 155 pod riječi gennavw 2.
293 Smalley ovu uporabu {ina-rečenice u 3,1 naziva epegzegetskom, pri čemu ističe da »objašnjava značenje prethodne rečenice« (1, 2, 3 John, str. 141).
294 Slična riječ koja se koristi u 1. Ivanovoj 2,1; 2,12; 2,28; 3,7; 3,18; 4,4 i 5,21 je teknivon, diminutivni oblik (»dječice«).
295 Uporabe u Prvoj Ivanovoj nabrojane su u prethodnoj bilješci. Za daljnju raspravu o frazi tevkna qeou' (tekna qeou, »djeca Božja«) u Prvoj Ivanovoj vidi Westcott: The Epistles of St. John, str. 122-24, te Dodd: The Johannine Epistles, str. 68-69. Alan Culpepper je tvrdio kako ova fraza zapravo predstavlja naslov koji je za sebe koristila Ivanova zajednica (»The Pivot of John’s Prologue«, NTS 27 [1980/81]: str. 1-31; posebno 25-26).
296 Vidi još G. Fohrer, TDNT 8:344-45.
297 Tako Stott (The Epistles of John, str. 118), Brown (The Epistles of John, str. 392) i Smalley (1, 2, 3 John, str. 142). Unatoč strukturnom obrascu o kojemu smo gore raspravljali, koji određuje zaključak, neki tumači još uvijek smatraju da se fraza diaV tou'to (dia touto) odnosi na prvi dio stiha: »zato (tj. što smo djeca Božja) ne poznaje svijet nas«, pri čemu Joti-rečenica funkcionira kao dodatno objašnjenje: »jer njega nije uznao«. Među onima koji imaju ovo gledište su Haas, et al., (A Translator’s Handbook, str. 77), Houlden (A Commentary on the Johannine Epistles, str. 90) i Marshall (The Epistles of John, str. 171, bilješka 25).
298 Usp. Westcott, koji je smatrao da se ovdje odnosi na »Boga u Kristu« (The Epistles of St. John, str. 97).
299 Gramatički izraz »anakolut« odnosi se na prekinutu konstrukciju.
300 Gramatički izraz »adversativni« znači suprotan.
301 Vidi raspravu o ovom izrazu gore.
302 Tako Haas, et al., A Translator’s Handbook, str. 78-79.
303 Vidi odjeljak »Na što se odnosi (podrazumijevani) subjekt glagola ejstin (estin, »on je«) u 2,29a« gore.
304 Dodd: The Johannine Epistles, str. 71.
305 Schnackenburg je smatrao da je u Ivanovim spisima postojala polemika protiv »gledanja« Boga na zemlji, tako da je citirao tekstove poput Ivana 1,18; 5,37; 6,46; 14,8-9; 1. Ivanove 4,12 (The Johannine Epistles, str. 160). Međutim, važno je imati na umu da u većini ovih odlomaka glavna Ivanova misao jest ta da vidjeti Isusa znači vidjeti Boga.
306 Bultmann: The Johannine Epistles, str. 49.
307 Usp. paralelnu uporabu ejkei'no" (ekeinos) gdje se odnosi na Isusa u 2,6.
308 Vidi odlomke koji se tiču toga o 3,1 i 3,2 gore..
309 Brown: The Epistles of John, str. 397.
310 Vidi Brown: The Community of the Beloved Disciple, str. 135-37.
311 Usp. ponovno 1. Ivanovu 2,6.
312 Vidi još odjeljak »Na što se odnosi ejkei'no" u 2,6?«
313 Smalley komentira da je ova izjava »namjerno usmjerena na krivovjerce u Ivanovoj zajednici i oko nje« (1, 2, 3 John, str. 153).
314 Usp. Bultmann: The Johannine Epistles, str. 49-50; Marshall: The Epistles of John, str. 176.
315 Naravno, neki tumači tvrde da je autor Prve Ivanove pogrešno mislio da je apokaliptična nepravednost posljednjih vremena već započela. Premda je ovo moguć, nije i nužan zaključak na koji nas njegove izjave upućuju.
316 Smalley: 1, 2, 3 John, str. 155.
317 Smalley spominje mogućnost da bi se fraza ejn aujtw'/ (en autw, »u njemu«) mogla odnositi na kršćanina, a ne na samoga Krista—osoba koja je »u« Kristu može pobijediti grijeh. Ideja da pripadanje Bogu kroz Krista vjernika oslobađa od grijeha tema je cijeloga odjeljka, a bezgrješni kršćanin zapravo postaje žarište narednoga stiha (3,6). Međutim, Smalley smatra kako je vjerojatnije da fraza »grijeha u njemu nema« u njezinu najočiglednijem i najprirodnijem smislu odnosi na samoga Isusa (1, 2, 3 John, str. 157-58).
318 A. W. Argyle: »1 John iii. 4f«, ExpTim 65 (1953./54.):62-63.
319 Malatesta, Interiority and Covenant, str. 244.
320 Drugim riječima, Isusova objava samoga sebe došla je onoga trenutka kada se on utjelovio (usp. Iv 1,14). Moguće je da su protivnici separatisti govorili kako se to dogodilo u trenutku kada je Isusa krstio Ivan i kada je Duh sišao poput goluba i ostao na njemu (Iv 1,32-33). Značajno je to da Četvrto Evanđelje ne sadrži pripovijest o Isusovu djetinjstvu poput Mateja i Luke, a ako su protivnici separatisti u pogledu informacija o »Riječi koja tijelom postade« bili ovisni prvenstveno o Četvrtom Evanđelju ili o predajama na osnovu kojih je ono nastalo, onda su to možda povezali s Ivanovim krštenjem Isusa.
321 Za sveobuhvatan pregled uporaba glagola mevnw u Prvoj Ivanovoj i njegove implikacije za Ivanovu teologiju, vidi raspravu o 2,6.
322 Vidi odjeljke »Na što se odnosi ejkei'no" u 3,5?« i »Na što se odnosi aujtw'/ u 3,5« gore.
323 Zerwick: Biblical Greek, str. 82, §251.
324 Nigel Turner: Grammatical Insights into the Greek New Testament (Edinburgh: T. & T. Clark, 1965.) str. 151.
325 Dodd: The Johannine Epistles, str. 79; Zane C. Hodges: »1 John«, u The Bible Knowledge Commentary, New Testament Edition (Wheaton: Victor, 1983.) str. 894.
326 Buist M. Fanning: Verbal Aspect in New Testament Greek (New York: Oxford University Press, 1990.).
327 Vidi, na primjer, odjeljak »Značaj promjene glagolskih vremena glagola gravfw iz prezenta u aorist« u komentaru na 2,12.
328 H. C. Swadling razvio je pristup koji se razlikuje od ovog našeg. On je tvrdio da u 1. Ivanovoj 3,6. 9 i 5,18 autor najprije citira a potom komentira izjave svojih protivnika iz polemičkih razloga (»Sin and Sinlessness in 1 John«, SJT 35 [1982.]: 205-211). Dakle, ove izjave o bezgrješnosti u ovim stihovima uopće ne predstavljaju autorovo gledište, nego gledište njegovih protivnika, a autorovo učenje o grijehu u kršćanskom životu nalazimo u 1. Ivanovoj 1,8—2,2. Premda je to rješenje dosjetljivo, iz konteksta nije nimalo očito da autor citira gledišta protivnika; ne čini mi se da kontekst daje dovoljno pokazatelja koji bi podržali takvo čitanje.
329 Law: The Tests of Life, str. 226. C. H. Dodd također je smatrao da sadržaj ovih stihova trebamo shvatiti u svjetlu prepirke s protivnicima u kojoj se autor našao (The Johannine Epistles, str. 78-81). Međutim, Dodd je vidio dvije različite skupine među protivnicima, jednu koja je bila zadovoljna sama sobom zato što su mislili da su već postigli bezgrješno savršenstvo (koje je Ivan oslovio u 1,8—2,2), i drugu skupinu (oslovljene u 3,4-10) koja je vjerovala da moralne vrline nemaju nikakve posljedice dokle god su oni »prosvijetljeni«. Pa ipak, puno je bolje tu vidjeti samo jednu vrstu protivnika (separatisti iz 2,18-19), ukoliko se takvim scenarijom može dati zadovoljavajuće objašnjenje svih dokaza.
330 Sakae Kubo: »I John 3:9: Absolute or Habitual?« Andrews University Seminary Studies 7 (1969.): str. 47-56.
331 Uz 3,3. 4. 6, ista konstrukcija javlja se u 1. Ivanovoj 2,23. 29; 3,9. 10. 15.
332 Smalley: 1, 2, 3 John, str. 166.
333 Vidi odjeljak »Na što se odnosi tw'n planwvntwn (twn planwntwn, »oni koji vas kušaju zavesti«) 8 2,26?« za daljnju raspravu.
334 Vidi odjeljke »Značaj prezenta glagola aJmartavnei (Jamartanei, »[ne] griješi«) u 3,6« i »Značaj pa'" oJ (pas Jo) + participna konstrukcija (korištena dvaput) u 3,6« gore.
335 Vidi još »Na što se odnosi ejkei'no" u 2,6«
336 Malatesta: Interiority and Covenant, str. 242.
337 Premda Smalley kaže: »Osoba koja u tome smislu 'počinja grijeh' ima đavla (a ne Boga) za oca (usp. Iv 8,44)«. Ipak, Smalley nadalje priznaje da fraza »od đavla je« može jednostavno značiti da taj pojedinac »pripada« đavlu i da njegove grješne aktivnosti »potječu od Sotone« (1, 2, 3 John, str. 168).
338 Međutim, Westcott smatra da se izraz »početak« odnosi na vrijeme koje je prethodilo Adamovu padu (The Epistles of St. John, str. 106).
339 Vidi odjeljak »Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po tome«) u 2,3« gore.
340 O »Sinu Božjem« vidi još O. Michel i I. H. Marshall: NIDNTT 3:645-47; I. Howard Marshall: »The Divine Sonship of Jesus«, Int 21 (1967.):87-103; općenitije: Martin Hengel: The Son of God: The Origin of Christology and the History of Jewish-Hellenistic Religion (preveo J. Bowden; Philadelphia: Fortress, 1976.).
341 Vidi odjeljak »Vrijeme radnje koje opisuje ejfanerwvqh (efanerwqh, »objavi se«)« gore i usporedi Ivana 1,31.
342 Vidi BAGD str. 483 pod riječi luvw 4 i F. Büchsel: TDNT 4:336.
343 Usp. Smalley: 1, 2, 3 John, str. 170.
344 Vidi odjeljak »Značaj ejk…ejstivn (ek…estin, »od ... je«) fraze u 3,8a« gore.
345 Vidi odjeljak »Značenje gegevnnhtai (gegennhtai, »zače«) u 2,29« gore.
346 Vidi Sakae Kubo: »I John 3:9: Absolute or Habitual?« Andrews University Seminary Studies 7 (1969.): 47-56, za daljnju raspravu o autorovu argumentu na temelju oštre antiteze između čitatelja (pravih kršćana) i protivnika (krivovjeraca).
347 Usp. 1. Ivanova 2,19: »nisu pripadali nama«.
348 Usp. BAGD 761 pod riječi spevrma 1.b.
349 Dodd: The Johannine Epistles, str. 75. Na to bismo mogli odgovoriti da Doddovi prigovori nisu previše ozbiljni, premda se većina komentatora složila s njime utoliko što odbacuju ovo gledište.
350 Marshall: The Epistles of John, str. 186.
351 Sam Marshall priznaje da ustrajanjem na poljoprivrednoj metafori vjernik »postaje samo tlo u kojemu mladica vječnoga života raste« (The Epistles of John, str. 186, bilješka 37).
352 Mogućnosti je naveo J. du Preez (»‘Sperma autou’ in 1 John 3:9«, Neot 9 [1975.]: 105-10). Du Preez tvrdi da se ova fraza odnosi na »nov život čistoće i činjenja onoga što je ispravno kroz prakticiranje bratske ljubavi u zajedništvu s Bogom (Kristom) i prema Kristovu primjeru«.
353 Tako misli Dodd, koji smatra da se ova fraza odnosi na Božju riječ, ili na »evanđelje« (The Johannine Epistles, str. 77-78), te Malatesta: Interiority and Covenant, str. 248.
354 Brown piše: »Pa ipak, kada uzmem sve u obzir, mislim da dokazi govore u prilog tumačenju prema kojemu se Božje sjeme odnosi na Duha a ne na njegovu Riječ. Međutim, u krajnjemu smislu točno prepoznavanje nije toliko važno, dokle god uviđamo da autor govori o božanskom posredništvu za rađanje Božje djece, koji nas ne samo donosi u postojanje nego nas i čuva da ostanemo njegova djeca« (The Epistles of John, str. 411). Usp. još Schnackenburg: »‘Božje sjeme' teško da može značiti bilo što drugo osim Duh Sveti« (The Johannine Epistles, str. 175).
355 Smalley je spojio posljednja dva gledišta, tako da izraz spevrma aujtou' (sperma autou) gleda i sa židovskog i s kršćanskog stajališta, tako da se ta fraza odnosi na Božju riječ koju kršćani primaju u vjeri i koja vodi kroz unutarnje djelovanje Duha do ponovna rođenja i duhovnog rasta prema svetosti (1, 2, 3 John, str. 173-74).
356 Vidi Brown: The Epistles of John, str. 415.
357 Vidi odjeljak »Značenje upućivanja na »posljednji čas« (ejscavth w{ra, escath Jwra) u 2,18« gore.
358 Po svoj prilici, u kontekstu to znači da su vjerovali da je Mesija—ali onakav Mesija kakvim su ga zamislili, moguće kao posrednik političke pobune ili reforme.
359 Doslovno: »moja riječ ne nalazi mjesta u vama«.
360 Vidi, na primjer, Smalley: 1, 2, 3 John, str. 178.
361 Vidi nadalje Schnackenburga, koji navodi druge primjere iz međuzavjetne književnosti i iz qumranskih spisa (The Johannine Epistles, str. 176-77). T. Dan = Danov testament, jedan od Testamenata Dvanaestorice patrijaraha, primjera židovske međuzavjetne književnosti. Drugi primjer je knjiga Jubileja, slobodnije prepričavanje naracije knjige Postanka s posebnim naglaskom na kronologiji.
362 Smalley: 1, 2, 3 John, str. 180.
363 Westcott: The Epistles of St. John, str. 108.
364 Vidi odjeljak »Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po tome«) u 2,3« gore.
365 Brown: The Epistles of John, str. 416.